Gradskim putovima egzekucija i urbanističkih devastacija, zamračenim mjestima neriješenih premlaćivanja i centrima višegodišnjih malverzacija vodili su nas, uz podršku Zagrebačkog holdinga i njegove podružnice ZET-a, zagrebačke policije i Gradskog ureda za kulturu, prvi čovjek hitnih intervencija Pavle Kalinić, aktivist Teodor Celakoski, autor i redatelj izvankazališne avanture !ZAGREB NOĆU! Oliver Frljić te dramaturg projekta Borut Šeparović

Znate li da Zagreb ima samo jedan seizmološki aparat koji detektira potrese, no ne može ih točno locirati? Je li vam poznato da su svi neboderi u gradu na pogrešnom mjestu? Sve to u gradu koji je u drugoj zoni ugroženosti od potresa, a može ga pogoditi do 6, 5 stupnjeva po Richteru, riječi su iz usta pročelnika ureda za hitne intervencije.

Talijansku L'Aquilu potreslo je 6,3.

NACIONAL

Činjenice kojima nas je, kad smo s glavnog zagrebačkog trga u 23 sata krenuli u noćni obilazak grada, bombardirao prvi informant drugog vagona Frljićevog i Šeparovićevog projekta Kalinić, bile su tek uvod u trosatnu vožnju kišnim ulicama. Dvorište Nacionala – Pukanićevo ubojstvo Kalinić tumači vukući paralelu između današnjih naklada tjednika i svog časopisa s kraja 80-ih koji je propao nakon godinu dana, unatoč 65 tisuća prodavanih primjeraka. Slijede Langić, Trg žrtava fašizma, oko Bauerove doznajemo da je 90-ih, od 2.000 tisuće MORH-ovih automobila, samo jedan imao jasno porijeklo – nije bio ukraden.

'Znate li zašto ameba ne može postati glasnogovornica zagrebačkog gradonačelnika?' pita Kalinić.
'Zato što nema plavu kosu.'

Tko je Pavle Kalinić večeras, blizu ponoći - čovjek do kraja angažiran u prepričavanje mračne i najnovije povijesti Zagreba, gradski dužnosnik, bivši saborski zastupnik, a poslije će se pokazati i najvještiji sudionik ovog kulturno-političko-društvenog i mračnjačkog projekta?

Namjerava li dati otkaz u gradskom poglavarstvu, je li došao minirati teatar u vlakiću, hitnom intervencijom odraditi Bandiću spin? To su tek neka od pitanja što se nameću dok se približavamo Dubravi. Bandića nije, barem u našem vagonu, spomenuo nijednom.

DUBRAVA

Krpa, Zahirović, Rodić, Bagarić – jedino riješeno ubojstvo počinjeno u Dubravi – kvartu kroz koji uz nas paralelno vozi tamni Audi kroz čije prozore, uz zvučnu podlogu narodnjaka, svoja potpuno gola tijela pokazuju dvije djevojke. Prizor iz Dubrave devedesetih. Glazba koja je i danas dio folklora zagrebačkih ulica.

Pristajemo kraj Sportsko-rekreacijskog centra u Dubravi gdje nas pjesmom dočekuje Glazbeni ansambl Trešnjevka. Mijenjamo vagon, novi vodič je Oliver Frljić koji pjeva, prolaze motoristi s pištoljem uperenim u vlakić. Iza nas neki automobil beogradskih registracija, u prvi je mah nejasno je li on dio predstave, hoće li netko zapucati ili što(?!). Sada smo već u trećem vagonu, najnestabilnijoj konstrukciji vlaka u kojoj strahujete nećete li usput zakačiti neki auto iz usporednog traka.

SAVICA

Na savskom nasipu, na mjestu gdje je krajem lanjskog listopada ubijen Adriano Ćupić, dočekuje nas par u tamnom Golfu, uhvaćen u ljubavnom klinču. Ne smeta im sada već prilično živčani plavi vlakić. Jedan je iza ponoći, na mostu pjevaju Trešnjevčani, Frljić i Šeparović toče rakiju, zaustavlja se motor i suvozač ispucava rafal u zrak. Suluda atmosfera, kiša ne prestaje padati, ljubavnici uskoro odlaze i potvrđuju da nisu dio predstave, berem ne ove koju je režirao Frljić, dok ZET-ovac pokušava popraviti ključ koji mu je pukao u volanu vlakića.

ARENA

Treći je vodič, sada u prvom vagonu, Teodor Celakoski - Cvjetni trg, Zelena akcija, Pravo na grad, četiri godine sustavnog bučenja oko zagrebačke krivogradnje.

'Arenu treba srušiti! Nema tog menadžmenta koji može namaknuti preko sedam milijuna za godišnje održavanje.'

Priča o prvoj privatizaciji, drugoj privatizacijskoj pljački. One dvije gole djevojke izašle su iz automobila i mašu s tribine koja okružuje Arenu. Celakoski nam govori priču bivšeg direktora Zagrebačkih cesta Igora Rađenovića pretučenog u Novom Zagrebu lani.

U KAKVOM GRADU ŽIVIMO?

Prošlo je pola dva iza ponoći, umorni i iscrpljeni posljednju diverziju doživljavamo na rotoru – sedam krugova u lelujajućem vlakiću, ima nas na sve strane, nekima je muka, kvragu, neće valjda opet ukrug… Jedva čekamo da više prestane, da krene put 'kineskog zida', zgrade s natpisom TAHOGRAF, preko puta Jadranskog mosta, kraj koje Celakoski govori o IGH, o Marini Matulović-Dropulić.

Na križanju Selske i Zagorske, na mjestu na kojem je Željko Šobot ubijen kad je zagrizao burek, bližimo se zatvaranju kruga, povratku u centar, no prije još jedna rakija. Priču zatvara naš prvi vodič, Kalinić, govoreći o toplani, o nedavnom nestanku grijanja u zapadnom dijelu grada i radnicima koji nisu pojma imali kako reagirati.

'Želite li znati u kakvom gradu živimo?'
'Kad su nam Amerikanci ponudili školovanje za naše vatrogasce, od 400 njih na plaći i 2.000 iz DVD-a, našli smo tri koji znaju engleski jezik.'

A tenkić, bespilotna letjelica?

'Kad su nedavno poginula ona četvorica u rušenju aviona nad Velebitom, zvao me američki časnik i rekao da hitno šaljemo bespilotnu letjelicu s termovizijskim uređajima, a mi je nemamo.'

Rastajemo se u Teslinoj, dva sata su iza ponoći. Zbilja, u kakvom gradu živimo? U Zagrebu u kojem bi Oliver Frljić volio da je bolje prihvaćen, metropoli u kojoj Celakoski neumorno, zasad češće i bez rezultata urla na gradsku definiciju urbanizacije, a vrhunski performer Pavle Kalinić, kojeg možemo očekivati i u nekom sljedećem projektu Montažstroja, kroz izvedbenu umjetnost solidarizira se s građanima koji više od svih nas koji te noći putujemo zagrebačkim ulicama bljuju od nezaustavljive vožnje rotorom, kojima je pun kufer plavog vlakića maksimalne brzine 30, a na ležećim policajcima desetak kilometara na sat.

Dobro, u kakvom gradu živimo možda će bolje od analize umjetničkih postupaka ove entuzijazmom nabijene ekipe dočarati završna vožnja taksijem. U Preradovićevoj, nakon pet metara vožnje udobnim Mercedesom, nasred ceste, nekoliko metara pred automobilom namještena pivska boca. Vozač ide u sridu, a flaša se raspucava u stotine komadića. Na pitanje nije li mu žao auta, kaže da nije vidio. Nije primijetio bocu Stelle nasred prazne ceste.

Zagreb je i grad u kojem je taksi, a to nije bio dio turističke vožnje već plaćeni prijevoz do kreveta, grad monopola nad taksijem, grad u kojem ćete platiti desetak eura da biste od Preradovićeve došli do kraja Savske, do one zgrade za koju se priča da je napravljena bez ikakvih papira.