Igor Rajki rođen je 1965. u Zagrebu. Jedan je od najoriginalnijih suvremenih hrvatskih pisaca, sklon nekonvencionalnom književnom izričaju, formalnom eksperimentiranju i lingvističkim igrama te osebujnom humoru. Objavio je niz romana i knjiga priča: 'Katalog o božjim dostavljačima', 'Pravilnik o stvaranju predodžbi', 'Mamac za duhove', 'Užasana', 'Umoreske', 'Znanost pogrde', 'Nebeska semantika', 'Dobro izgledaš', 'Stubištarenje', 'Ne bih o tome' (s Borisom Beckom), 'Zadirivalište', 'Stalak za poljupce', 'Posuđene ispričnice' i 'Detektor istine', koji je bio u finalu književne nagrade roman@tportal.hr.

Sada je, pak, među finalistima Rajkijev roman 'Puteni nametnik', a u intervjuu za tportal.hr ovaj pisac se još jednom iskazao kao jedinstvena pojava u domaćoj književnosti.

U jednom intervjuu izjavili ste da je nadrealizam jedina stvarnost koju možete podnijeti. Znači li to da se onda dobro snalazite u hrvatskoj stvarnosti, u kojoj bi mnogi mogli prepoznati elemente nadrealnog, ili da je nadrealizam o kojem govorite ujedno i eskapizam od okoline?

Jupi, smjesta smo počeli komplimentalitetno: izvadimo se iz konteksta i optužimo. Trik mudrosti je u nepočinjanju, ali odgovori nisu spremni na njenu savršenost. Zaopćimo! Tuzemlje je višak obilja podrealnoga. Stvarnost s motom: klik po klik, draškam istaknik, na podlozi od brojalice: webi me, webem te, baš i nije nimalo nadrealna, prije je realizacija mita, do kraja konkretiziran i proliven Pandorin ćup. Uz pokoju pogodnost, tu je i bogatstvo nebuloza. Satelitska zajednica postala je bliskija od dodira pa je žudnja postala brža od ukusa, a navike su našle rubrike. Iako još manjka jedna: stenjem, bavim se masovnim samoizbavljenjem. Zapravo, pravi tehno-blues. U njem okolinatelji, kreditnih emocija, mislim na: imaš moju simpatiju, ako mi daš empatiju, posluju i čine sve kako bi ostvarili san, a književnost je drukčija, ona ostvaruje javu. Pravi pojmove koji upravo i izlaze iz snova i dREMljivih faza. Naopaka je. U stvaralaštvu je svjesna odgovornost, a stvarnost je eskapizam od nje, prije svega bijeg od njene nježivosti. Ma, riječi vas vole i kad to vi njima ne pružate. One su stvaralačke, nisu uvijek uslužne, nekad su i drogavne zato bolje da nam Pandora ostane zvečka, da je i mi ne otvaramo. Darujmo joj i himen, ona voli poklone i uobražavati čednost. Umjetnost je koji put nalik kočenju pri sprječavanju nezgoda, u pravodobnom zaustavljanju.

Kao pisac koji se, između ostaloga, voli igrati s riječima, kako gledate na rasprave o hrvatskom jeziku među jezikoslovcima, recimo, piše li se 'neću' ili 'ne ću'? Koliko je za vas hrvatski jezik politička činjenica?

Ne orgija mi se s raspravama. Uzmem zrak, ali nemam za njih i suviše daha. One se pretvaraju u bonus sporta i pripijanja dresova. Pretvaraju jezično u strašilo na kraju globalnog sela. Više me zanima je li punije osjetiti: poruka ili poruga? Shodno tome, HOĆU bio bi zanimljiv kao kratica za Hrvatski Obnašaj Ćudoredne Udružljivosti, ali mi ga nitko neće poduprijeti. Tišti me, jer većinom ne postoji sklonost za neprovjerene inovacije. U svakom determiniranom slučaju, jezik se alatno želi svesti na političke ili komercijalne činjenice, izigrava mu se pouzdanost. Postaje sluga slogana: prvo se divi, onda se usprotivi! I obratno. No, nesrećom po njih, ja sam više za jezične učinjenice. Kao kad vidljiv dah okrenemo u had i brzo ga vratimo ponovo uzimajući dah.

'Puteni nametnik' je vaš drugi roman koji je u finalu književne nagrade roman@tportal.hr, što sugerira da vaš eksperimentalni stil ima svoje zagovornike na hrvatskoj književnoj sceni. Tko su zapravo idealni čitatelji knjiga Igora Rajkija i s kakvim motivima je najbolje uzeti vašu knjigu u ruke?

Idealni su već samim tim što jesu. Najteže je biti publika, znam to, preko bezbroj puta sam i sam doveden u tu poziciju. No, napravio bih jedan sebičan estetski zahvat, molim da mi se asistira. Izvadio bih eksperiment koji mi se stalno kopipejstavlja kao da je žanr. Sve to što radim je manje pokus, a više organska potreba da se prevladaju zadrte šprance. Oh, nakon ovoga zahvata skidanja etikete postali smo prisniji i golji. Možete me zvati i DeeNKa.

U vašem opusu se nalazi knjiga 'Ne bih o tome' iz 2008., koju ste pisali s Borisom Beckom. Nije česta pojava kod nas da dva pisca tako surađuju; što vas je privuklo radu s Beckom i koliko je ta knjiga rezultat zajedničkog napora a koliko uobičajenog spisateljskog usamljeništva?

Htio sam udvostručiti autorsku zanemarenost. Privuklo me i ono što me i obično namami kod drugog, isti osjećaj da se spoznaje mogu iskazati različito, a da se zbog toga ne treba postrijeljati između sebe. Bio je napor, ako me ne vara evokacija, utoliko što sam Becka morao sporo nagovarati na pisanje kojem se opirao stiskom žurbe. Radije je šutao kamenje po ulici između posla i obaveza te asistirao Sizifu. Onda sam mu zgrabio lijevu nogu i njome dovršio knjigu. Zadovoljstvo je što ste na trenutak prometnik na raskrižju usporednih svjetova, ali onda izađe roman i ukine svako prometovanje imaginacijom. Rijetko sam u intervjuima, nešto kao Međunarodni dan sreće u kalendaru, pa dopustite da ga pozdravim, dugo ga nisam vidio, sav je u vremenu. Radi kao dokazni materijal da misterije u hitrini uvijek prerastaju u histerije.

Što je s onim čitateljima koji ne razumiju vaše knjige? Imate li možda neki savjet ili prijedlog na koji način je najbolje pristupiti vašem specifičnom stilu pisanja?

Nemam.

Za vas se može reći da ste jedan od najvećih stvaratelja hrvatskog jezika među suvremenim književnim autorima. Kako funkcionira taj proces uspostavljanja neočekivanih poveznica među riječima, odnosno, stvaranja novih riječi. Primjerice, 'intimnoštvo', riječ kojom ste jednom opisali svoj pristup pisanju...

Funkcionira zato što i potiče. Nije praktično, pače kreativno je. Upinje se kroz sebe samo i stvara. Zaboravlja da se sjeća pa se stoga i pamti.

Čini se da ne uživate u medijskom aspektu današnje književne industrije, koji podrazumijeva i promoviranje pisca neovisno o njegovu djelu. Niste zainteresirani za 15 minuta slave koje se danas svakome nude?

Mediji, govorim to kao njihov pasivan svjedok s posebnim potrebama smisla, žele načelnu iskaznost. Vrte tjeralice ili ulizivalice, a svako im poetično izmiče anketnom, baš pomoću osobnosti, stoga sam medijski izočan. Ne trebaju nekoga koji vrijeme računa ljubavlju prema suoćutništvu, brojem i slovima: i100osjećajnost. Uz to, imam i privatni problem. Meni i velika nužda često traje kraće od minutaže propisane slave. Ipak, kad se okrenem iza sebe poslije nje, koji put pozdravim: AVE! - kraticom za nelagodu jer imam počesto poteškoća s anusnim venama. Nekad mi ostatak iz školjke šutke odmahne, samo da me opomene da je, kao i informacija, svakodnevno potrošan te da postoje pojave i iznad njega. Usput, jeste li znali da kada se ogledate u zrcalu te kad ga napustite, odraz ostaje u njemu, ali potpuno prazan i čeka da ga nanovo popunite. Vrhunska rutina refleksije koju žele doseći i mediji.

Pisali ste i pišete za mlade. Koji su specifični izazovi pisanja za takvu publiku? Odnosno, po čemu se, na primjer, razlikuju roman i roman za mladež (kako je opisan vaš 'Užasana')?

Romani se razlikuju tek po terminološko-administrativnim odrednicama, neobičan TAO klasifikacije. Ipak, radi se čistom OMRS-u! Mislim na kakvoću uzorka Osjećaja, Maštanja, Razmišljanja i Sanjanja u njima, on je isti i za sve uzraste . Trebam li natuknuti da psiho ili fizički mlađahni, u mah, shvate voljenje znatno prije negoli što im se ispostavi zahtjev za povjerovati u nju. Poslije im umovanje kržlja pod fascinacijom ideologija pa postaju zreliji, devolucionarniji. U tome je izazov, pronaći otetu tjelesnost jezika i popeti je na pamet u ostvarivanju utopije. Da ne bude odveznica, već misaosjećaj.

Zanimljivo je i da se kao autor tekstova pjesama nalazite u ZAMP-ovoj bazi podataka. Kako je došlo do toga da se upustite u glazbene vode?

Troumim je li došlo upravo radi ovog pitanja, možda kako bih dao doprinos izraznolikosti ili pak da bih bio zaveden novom birokracijom. Ili ritmičnije: kebab pa lula… Glazba mi je najjača slabost. Ona te posjeduje baš kao da te voli. Diše suzvučno dok uzdišemo, spaja prva lica, a zadržava im jedninu. O sluhu je š!?

U Zagrebu ste rođeni, živite i često ga literarno obrađujete. Kakav je Zagreb danas grad u odnosu na neke prijašnje inkarnacije koje ste i sami doživjeli?

Stjecaj okolnosti. Tu je moje rodilište, tu je moja obiteljska grobnica, ali ono između ječi od riječi. Promijenio mi se utoliko što ima znatno više sjena po ulici koje se sudaraju, a lokve na ulicama, zbog pojačane naplavljenosti neonom sad mu osvjetljavaju vlažnost. Uz to, prije su i pogledi prolaznika bili upereni ravno u pločnike, radi zamišljenosti ili iscrpljenosti. Sad im on više ne pada tako nisko, gedžeti pripomažu da pogled više ne dospijeva skroz do tla, pa je osjećaj pritvora otvorenijeg tipa. Obrnulo se još nešto. Nekad su djeca išla po cigarete odraslima, danas zbog zabrane, djeca moljakaju starije da im ih kupe. Isto tako, književnost, postala je popratna, interesi u vlastita ispunjenja su preuzele njenu dogotovljenu metaforu. I da! Greb je između ostalog i stari izraz za grob, neka narječja ga još čuvaju, ostavljeno mjesto čak za grobovima. Nekad mi je to izuzetno, kao da je time dopušteno potpuno biti živ, nekad me upravo to i rastuži, kao da ni smrt ne obraća pozor na njega. Ali ako me čežnja ne zlorabi, gradska kiša mu je oduvijek cjelovita, voluminozna i vrsna, vruća ili mrzla, ona je njegov element, nadgrobni sklad. Tko kaže da mu je ružna i dosadna, prorupičastit ću mu kišobran i strgnuti kapuljaču!