Predstava je nastala u koprodukciji kazališta Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta, premijerno je izvedena 29. srpnja 2019. na Malom Brijunu, a svoju beogradsku premijeru doživjela je 9. listopada 2019., nakon čega je uvrštena u redovni repertoar tog kazališta, stoji u priopćenju.

'Tko se boji Virginije Woolf?' izuzetno je dobro prihvaćena od publike i kazališnih kritičara, a Rade Šerbedžija je za ulogu Georgea dobio ovogodišnju Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu. Predstava je do sada gostovala na međunarodnom festivalu 'Joakim Inter Fest' u Kragujevcu te na međunarodnom festivalu 'Dani Zorana Radmilovića' u Zaječaru, gdje je Rade Šerbedžija dobio 'Zoranov brk' i statuu Zorana Radmilovića kao najbolji glumac na festivalu.

Uz Šerbedžiju u predstavi igraju Katarina Bistrović Darvaš (Martha), Milan Marić (Nick) i Romina Tonković/Nika Ivančić (Honey).

'Tko se boji Virginije Woolf?', komad koji već pola stoljeća s lakoćom osvaja kazališnu i filmsku publiku, ogleda se u humornim elementima crne, mračne, divlje komedije, ali s elementima i melodrame, tragedije, slapsticka pa i satire te teatarski proziva i poziva na propitivanje društvenih konvencija na originalan i snažan način.

Sredovječni bračni par Martha i George u sitne sate, po završetku fakultetske zabave, ugošćuje mladi bračni par, Nicka i Honey. U toj se noći raskrinkava lažna idila učmalog malograđanskog života na provincijskom sveučilištu. Odabir tako nekonvencionalnog vremena za konvencionalna druženja otvara dramski prostor nizanju scena koje nam dopuštaju da zavirimo iza kulisa socijalno prihvaćenog kodeksa ponašanja.

Noć u kojoj se pod izlikom suviška alkohola ruše ograde društvenih pravila, onih koje malograđanskom sigurnošću jamče takozvani uspjeh, nemilosrdno se propituje naličje ove naše kulture i civilizacije. Kao i nama, i ovim je likovima lakše egzistirati pod krinkom normalnog života nego skinuti maske i riskirati nepovratni gubitak vlastitih oslonaca u toliko potrebnim životnim iluzijama. A one te noći, vjerojatno tek do slijedećeg jutra, padaju. Ali iskrenost ne donosi katarzu, već otvara prostor boli i patnje.

Suvremenost ove predstave ogleda se i u tome što bez straha i vrlo nedvosmisleno najavljuje prodornu, agresivnu, na sve spremnu 'novu' generaciju koja promovira zamisao da je uspjeh mjerljiv isključivo kriterijima koje sa sobom donosi liberalni kapitalizam.

Dramaturgiju predstave potpisuje Željka Udovičić Pleština, kostimografiju Bjanka Adžić Ursulov, scenografiju Stefano Katunar, koreografiju Matija Ferlin, a autori glazbe su Davor Rocco i Nigel Osborne. Svjetlo je oblikovao Andrej Hajdinjak, asistentica režije je Rajna Racz, a asistentica scenografa Paola Lugarić.