'VIRGINIJA WOOLF' NA BRIJUNIMA

Zastrašujuće opipljiva, mračna putanja totalnog ljubavnog, bračnog i ljudskog propadanja

30.07.2019 u 09:58

Bionic
Reading

Predstava 'Tko se boji Virginije Woolf?', središnji naslov 19. sezone Kazališta Ulysses premijerno postavljen u ponedjeljak na Malom Brijunu u režiji Lenke Udovički, izvedbeno je, redateljski i vizualno moćna interpretacija emocionalno iscrpljujućeg klasika američke dramske literature u predstavi koja će zasigurno postati jedna od najvećih uspješnica brijunskoga teatra.

Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš u ulogama sredovječnih supružnika Marthe i Georgea savršeno uigrano više od dva sata penju se i padaju unutar destruktivne spirale psihološkog nadmudrivanja klasičnog rata spolova, u napetom rasponu između histerične zaigranosti, perverzne neurotičnosti i hinjene nezainteresiranosti, gradeći na sceni zastrašujuće opipljivu, mračnu putanju totalnog ljubavnog, bračnog i, u konačnici, ljudskog propadanja.

Već svojim naslovom, predstava 'Tko se boji Virginije Woolf?' – temeljena na istoimenoj crnoj komediji Edwarda Albeeja iz 1962. – najavljuje središnji spin melodrame čiji se protagonisti ciničnim intelektualnim humorom nastoje zaštititi od neizbježne tragedije: u komadu koji ne preže od nepotrebnih verbalnih okrutnosti kako bi oslikao realnu stvarnost, put do spoznaje vodi isključivo kroz igru iluzija. Razbijanjem jedne po jedne iluzije, u eksploziji bolnih suočavanja sa životnim istinama, postupno će izgubiti svoje 'izmišljene', pažljivo građene društvene osobnosti.

  • +16
Tko se boji Virginije Woolf? Izvor: Cropix / Autor: Marijana Banko / CROPIX

Ono što ostaje na kraju njihove su bijedne, ispuhane, životom izubijane ljušture, lišene osjećaja, empatije, bilo kakve strasti – George i Martha utjelovljenje su neispunjenih očekivanja, ikonički prožvakani pa ispljunuti ostaci tzv. američkog sna; malograđanskog sna o savršenom životu.

Stihovi 'Tko se boji Virginije Woolf?', parafraza pjesmice 'Tko se boji vuka još?' iz Disneyeva crtića 'Vuk i tri prašćića' koja se provlači kao lajtmotiv predstave, dio su divlje bračne borbe te mržnjom pogonjene suparničke simbioze u kojoj su oboje unaprijed poraženi: na pitanje 'Tko se boji života bez lažnih iluzija?', koje stoji iza tog neprekidnog međusobnog izazivanja, u njihovu je slučaju jedini odgovor – oboje, i s pravom.

U Ulyssesovoj novoj produkciji slavnoga predloška, dnevna soba izvanrednog profesora na katedri za povijest jednog provincijskog američkog sveučilišta i njegove supruge, dekanove kćeri, koje su u globalnu kolektivnu svijest zauvijek u istoimenu filmu iz 1966. ucrtali Elizabeth Taylor i Richard Burton, u scenografskom rješenju Stefana Katunara realistična je reprodukcija udobne dekadentne raskoši akademske intelektualne dokonosti malograđanske Amerike sredine prošloga stoljeća kojom dominiraju knjige i alkohol.

Kad se kroz raskošno zelenilo stražnjeg vrta u taj ugodni ambijent stiliziranih svjetiljki i lustera naglo probiju dvoje glavnih protagonista – emocionalno naprasita Martha koja svoju frustraciju izražava kroz seksualnu agresiju i verbalno nasilje, i George, čija je pasivna neambiciozna osobnost izvor svih Marthinih nezadovoljstava – počinje prava ljudska drama u koju je gledatelj gotovo nasilno uvučen već od prvog trenutka predstave.

Njihov je odnos odavno utabana staza slonova: postavljen je kroz neprekidnu igru moći; u ovoj noći, u kojoj u dva sata ujutro, nakon fakultetske zabave u dekanovoj kući, iščekuju goste, mladog obećavajućeg profesora na katedri za biologiju Nicka i njegovu provincijsku ženicu Honey, ta će igra prvi puta otići predaleko i preći kritičnu točku, iza koje povratak više neće biti ni zamisliv, niti moguć.

Grotesknu 'igru uloga' kojom Martha i George nastoje kamuflirati svoju nesreću, Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš igraju poput dvoje nepobjedivih utopljenika: Marthinu besramnu agresivnost Bistrović Darvaš kanalizirala je kao kombinaciju erotske prepredenosti i okrutnog malodušja garniranog histeričnim ispadima; Šerbedžija na njene provokacije odgovara smirenim distanciranim intelektualnim doskočicama i upornim fizičkim povlačenjem – George je neprekidno na samome rubu Marthina dosega, nikad preblizu, nikad izvan njega.

Tekst prepun izvanredno inteligentnog humora Šerbedžija isporučuje prirodno preskačući u trenu iz pasivne agresije u satiričnu zaigranost na rubu fizičkog slapsticka, dokazavši još jednom, dva dana nakon svojeg 73. rođendana, kako je riječ o istinskoj glumačkoj osobnosti koja fizički zahtjevne i emocionalno kompleksne uloge igra neposrednom jednostavnošću.

Dok alkohol teče u potocima, Bistrović Darvaš neumorno oblijeće oko čovjeka koji je epicentar svih njezinih nada i sve njezine nesreće: na trenutke savršeno lascivna, pa nemilosrdno prosta, da bi se potom u trenu pretvorila u umilnu djevojčicu željnu pažnje i ljubavi, njezina je Martha savršena moderna Gorgona, očajna žderačica emocija kamena pogleda, u čijoj se dubini skriva tek – istinska nemoć.

Provincijalna dekadentna akademska Amerika 60-ih godina prošloga stoljeća kojom se komad bavi nije izgubila čar ni aktualnost ni više od pet desetljeća kasnije. George i Martha u svojoj su nesreći savršeno moderni – nesposobnost komunikacije, nerazumijevanje, neispunjena očekivanja i cinizam razočaranosti podjednako su boljke brakova suvremenog svijeta kao i onih od prije pola stoljeća.

Oni su, međutim, tek jedan pol tog raspadajućeg intimnog univerzuma; drugi su Nick i Honey, pripadnici nove generacije pristaša progresivne znanosti, a konzervativnih uvjerenja. U Ulyssesevoj predstavi na premijeri su ih igrali beogradski glumac Milan Marić i mlada hrvatska glumica Romina Tonković.

Dok se polako raspliće petlja iluzije kroz koju ta dva para pokušavaju održati svoje zajedništvo, u jednom slučaju s izmišljenim djetetom a u drugom s umišljenom trudnoćom, savršeno ulašteni Nick i Honey postupno otpuštaju svoje društvene kočnice i padaju – arogantno prebojani patinom novih 'samostvorenih' intelektualaca – u glib neuljudne vulgarnosti.

Provokativni, prosti i genijalni, Šerbedžija i Bistrović Darvaš kao George i Martha izazivaju istodobno sažaljenje i užas, dok se shrvani neutaživom, gotovo gurmanskom glađu za ispunjenim životom zajednički bacaju u tragičan bezdan slomljenih nada i porušenih iluzija, gradeći izvanredno uvjerljivu teatarsku posvetu nepodnošljivom paklu bračnog života, u komadu koji je neupitno redateljsko, glumačko i scensko remek-djelo.

To je prepoznala i premijerna publika u tvrđavi Minor, koja je Ulyssesovu novu produkciju pozdravila oduševljenim ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim. Predstava je koprodukcija s Beogradskim dramskim pozorištem, gdje će premijerno igrati na jesen, a također će gostovati i u Zagrebu.