Veliki korpus riječi koje imaju isto značenje u suvremenom hrvatskom i slovenskom jeziku vuče svoje podrijetlo iz razdoblja do 19. stoljeća, kada je zajednička jezična povijest prekinuta prihvaćanjem štokavskog kao idioma na kojemu je normiran hrvatski jezik, kazala je u razgovoru za ljubljansko "Delo" od četvrtka Anita Peti-Stantić, predstojnica katedre za slovenski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autorica novog Suvremenog slovensko-hrvatskog i hrvatsko-slovenskog riječnika.
Objašnjavajući dojam koji se ponekad stvara kod suvremenih govornika kojima je slovenski materinji jezik, ali i kod nekih slovenskih jezikoslovaca, da hrvatski "sve više riječi preuzima iz slovenskog" i to "kako bi se udaljio od srpskog" jezika, Peti-Stantić navodi da je takva impresija zanimljiva, ali nije točna.
"Ne bih rekla da se radi o približavanju hrvatskog jezika slovenskom, a svakako ne o svjesnom približavanju nego o višem stupnju svijesti o zajedničkom jezičnom bogatstvu u prošlosti", rekla je, dodavši da se to posebno odnosi na vrijeme kad su se hrvatski i slovenski razvijali paralelno i temeljili na zajedničkom kajkavskom idiomu, sve do uvođenja štokavštine kao književnog jezika u Hrvatskoj.
Zajednička jezična povijest Hrvata i Slovenaca trajala je do 19. stoljeća, kad je velik dio Hrvatske u okviru Austrougarske bio povezaniji i imao više međusobnih kontakata, te dio zajedničkog vokabulara koji je kasnije potonuo pod utjecajem srpskog jezika", kazala je u razgovoru.
"Dio tog korpusa sada se je u suvremeni hrvatski vratio. Odatle možda dojam o približavanju slovenskom, makar ne poznajem studije koja bi to potvrđivala", dodala je Peti-Stanić, a ističe i činjenicu da danas Zagreb na jezični standard utječe mnogo više nego ranije.
"Usmjerenost Hrvatske prema Zagrebu kao glavnom gradu mnogo je veća nego u prošlosti, a tu se uglavnom govori svojevrsna urbana varijanta mješavine kajkavskog i štokavskog", rekla je Peti-Stantić, komentirajući mišljenja da je se suvremenom hrvatskom "koristi sve više slovenskih riječi".
