U Zagreb uskoro stiže inspirativni svjetski govornik Alain de Botton. Njegova djela poput 'Ogleda o ljubavi', 'Statusne tjeskoba', 'Radosti i jada rada', 'Utjeha filozofije', 'Umijeća putovanja', 'Arhitekture sreće', 'Religije za ateiste' te 'Kako vam Proust može promijeniti život' bestseleri su u 30 zemalja, uključujući i Hrvatsku. Prošle godine objavio je i knjigu 'How To Think More About Sex'.

De Botton će na ovogodišnjoj konferenciji govoriti o ključnoj ulozi u mudru i kvalitetnu življenju; ispravnoj motivaciji zaposlenika, ispunjavanju vlastite svrhe radom te poboljšanju svijeta vlastitim zadovoljstvom. Odgovarat će na pitanja u kojoj mjeri može posao, na kojem ljudi provode sve više vremena, istinski ponuditi životno ispunjenje te kako odabrati posao koji okrepljuje duh. Raspravljat će o oduševljenju i izazovima koje nam donose inovacije, posebno u području tehnologije, kao i važnosti odnosa i širokih vidika.

Ususret gostovanju, sa slavnim filozofom i piscem razgovarali smo o univerzalnim pitanjima sreće, seksa, posla, ljubavi i ostalim temama koje zaokupljaju suvremena čovjeka.

Vjerojatno Vas ovo stalno pitaju – kako je knjiga 'Kako vam Proust može promijeniti život' promijenila Vaš život? Također, kako Vam je sam život promijenio razumijevanje Prousta?

U praktičnom pogledu, knjiga o Proustu omogućila mi je da nastavim kao pisac. Prodala se u pet milijuna kopija diljem svijeta. Platila je obrazovanje moje djece i našu kuću. U umjetničkom smislu, knjiga mi je pružila mogućnost da razvijem svoj osobni stil pisanja: kombinaciju eseja, autobiografske proze i filozofske književne kritike.

Svi koji žele uništiti svoju intelektualnu vjerodostojnost u jednom potezu, moraju učiniti samo jednu vrlo jednostavnu stvar: priznati da čitaju literaturu iz područja samopomoći. Ne postoji ridikulozniji žanr u književnom kanonu - i lako je primijetiti zašto je to tako. Većinu self-help knjiga napisali su sentimentalni i sladunjavi Amerikanci. Obećavaju čitateljima vječni život, ogromna bogatstva i bijeg od svih 'neurednih' i prljavih aspekata života koji nas čini ljudskim bićima - sve to u 300 stranica gorljivo optimistične, nemilosrdno repetitivne i patronizirajuće proze. Nije ni čudo da je neprovjerena pretpostavka kulturnih elitista da samo glupi ljudi čitaju self-help.

A što je sa svima drugima? Pretpostavka je da kroz život ne trebate ići slušajući lekcije. Možete samo živjeti i postupati intuitivno. Na kraju krajeva, samo se trebate osamostaliti od roditelja, pronaći umjereno zadovoljavajući posao, uspostaviti vezu s nekim, možda podići djecu, promatrati kako se podiže stopa smrtnosti u generaciji vaših roditelja, a zatim i u vašoj generaciji, sve dok vam jednog dana fatalna bolest ne počne nagrizati unutrašnjost i mirno produžite u grob, zatvorite lijes i okončate priču sa samopodrazumijevajućim 'životnim poslom'.

Za razliku od toga, većina nas ipak će priznati da život nije tako simplificiran i da je korisno imati mjesto na kojem se možemo nekome obratiti za pomoć. U dvije tisuće godina zapadne povijesti, većina filozofskih djela bila je jednostavni self-help. Stari narodi bili su najvjerniji i najumješniji sljedbenici. Epikur je napisao tristotinjak self-help knjiga o gotovo svakoj temi, uključujući Ljubav, Pravdu i Život. Filozof Seneka napisao je brojne sveske u kojima je savjetovao svoje sunarodnjake Rimljane kako da se nose s ljutnjom. Nije nepravedno opisati 'Meditacije' rimskog cara i filozofa Marka Aurelija kao jedno od najbolje napisanih djela self-helpa, koje je danas relevantno za osobu koja proživljava financijski slom, kao i za tadašnju propast jednog carstva.

Kršćanstvo je nastavilo u tom stilu, s bestselerima poput 'Imitacije Krista' njemačkog svećenika Thomasa à Kempisa. Što onda, od vremena prestižne self-help literature, objašnjava se postupni pad u kvaliteti koji se nastavlja i danas? Ključni katalizator bio je razvoj modernog sustava sveučilišta koja su od polovice 19. st. postala glavni poslodavci filozofa i intelektualaca te su ih nadređeni počeli nagrađivati ne zbog korisnosti ili eventualne utjehe koju bi mogli pružiti, već zbog korištenja ispravne faktografije. Tu je započela opsesija točnošću i pripadajuće zanemarivanje uslužnosti.

Ideja postajanja filozofom ili povjesničarom kako bi se stekla mudrost (što je bila logična pretpostavka naših predaka), počela se doimati smiješno, zastarjelo idealističnom i adolescentskom. Usporedo s tim procesima, događala se i rastuća sekularizacija društva koja je naglašavala da ljudsko biće može obaviti 'biznis života i smrti' oslanjajući se isključivo na zdrav razum, dobrog računovođu, empatičnog liječnika i snažne doze vjere u znanost. Nije zamišljeno da 'građani budućnosti' trebaju lekcije koje im omogućavaju da ostanu smireni i oslobođeni tjeskobe.

Tako je polje self-helpa napušteno i prepušteno mnogim 'zanimljivim' likovima koji njime danas dominiraju: ljudima koji maskiraju kršćansku poruku obećavajući nam financijski raj ako vjerujemo u sebe, naporno radimo i ne očajavamo. Također i onima s površnim poznavanjem budizma, psihoanalize ili taoizma. Gorljivi optimizam ujedinjuje moderne 'stručnjake'. Oni ozbiljno pretpostavljaju da je najbolji način da nekoga oraspolože da tu osobu uvjere 'kako će sve biti dobro'. U potpunosti su odvojeni i lišeni duha njihovih prethodnika, koji su znali da najbrži način da se netko počne osjećati bolje leži u objašnjavanju da je situacija loša i vjerojatno puno gora nego što su uopće zamišljali. Kao što Seneka kaže: 'Zašto plakati nad dijelovima života, kad cijeli život poziva na žalovanje?'

Kultura koja priznaje ulogu traženja pomoći i vodstva kroz self-help knjige ima šansu za izbjegavanje barem par grešaka manje od prethodne generacije u vremenu koje nam preostaje.

U međuvremenu ste objavili knjige o statusnoj tjeskobi, sreći, umijeću putovanja, ljubavi, seksu, zračnim lukama, arhitekturi... Uključuje li Vaše okretanje svakoj novoj temi istraživanje na način na koji se primjerice glumac priprema za novu ulogu ili jednostavno isprobavate svoje nove ideje, ispitujući razne intelektualne mogućnosti?

Uvijek me problemi vode do razvijanja knjige. Ispovjedni sam pisac autobiografija te tražim terapeutsku pomoć kroz čitanje knjiga. Nastojim samog sebe izliječiti, a u tom procesu pozabaviti se i tuđim dilemama.

Kao filozof svakodnevnog života, mislite li da čak i 'idealan' privatni život mnogo toga ostavlja nedodirnutim, nepromijenjenim (primjerice u politici i ekonomiji), tj. je li potraga za 'kvalitetnim životom' svojevrsni eskapizam?

Nije luksuz baviti se brojnim emocionalnim problemima koji potkopavaju svakodnevni život. U Europi, primjerice, propada 50 posto brakova. To je ogroman problem koji zanemaruju standardne edukacijske ustanove i društveni sustav. Opirem se razlikovanju 'luksuznih' problema povezanih s emocijama i materijalnih problema povezanih s novcem; oba su problema međusobno povezana, a društvo koje je osiromašilo emocionalnom inteligencijom uskoro će upasti u velike teškoće, koliko god prosperitetno bilo.

Vi ste esejist, no esej, nažalost, nije osobito popularan u knjiškom obliku. Držite li da je Vaš planetarni uspjeh iznimka? Koji su Vam najdraži pisci, bliski esejističkom žanru?

Volim Milana Kunderu i Michela Houellebecqa, pisce koji nisu klasični romanopisci, već uključuju odlomke misaonih eseja unutar opisnih dijelova svog proznog teksta. Gledajući unatrag, na mene su utjecali Montaigne, Virginia Woolf, Emerson, Thoreau i, naravno, Proust

Na Twitteru imate otprilike 380.000 sljedbenika. Kako je to znati da stanovništvo većeg grada stalno prati Vaše svakodnevne misli? Je li to zastrašujuće?

Twitter je odličan način za testiranje nekih misli bez dugog i bolnog procesa publikacije. Imate instantan povrat informacija pa možete vrlo brzo puno naučiti. Nije ozbiljan medij kao knjiga, ali iz pozicije umjetnika u modernom svijetu, osjećam zadovoljstvo istražujući nove mogućnosti koje je otvorila suvremena tehnologija.

Sa svojim ste prijateljima pokrenuli Školu života (The School of Life), u kojoj doslovce poučavate ljude kako da žive, kako da se nose s vlastitim svakodnevnim problemima. U školama i na fakultetima nitko vas zapravo ne uči kako se snaći u nekom sukobu, ili kako da prestanete biti ljubomorni. Nije li čudno da se već prije nitko nije sjetio takva projekta? S druge strane, postoji li opasnost da postanemo zatrpani različitim 'priručnicima', 'uputama za uporabu'?

Jedan od paradoksa modernog konzumerističkog društva jest taj da možete pronaći tisuće dotjeranih i stilski izbrušenih tvrtki koje će vam prodati savršenu kavu ili vestu, ali razočaravajuće malo poduzetništva koja su zainteresirana za nešto što ujedno koristi i vašem umu. Stanovniku Londona koji želi čuti i primiti nove ideje u atraktivnom i životnom prostoru ne nudi se puno opcija. Većina predavanja odvija se u mračnim i turobnim institucijama, pod pokroviteljstvom ljudi koji nas uporno podsjećaju zašto je akademik postao sinonim za odvojenost, udaljenost i dosadu te zašto smo, vrlo rado i bez naknadnog kajanja, odustali od škole ili fakulteta.

Zato sam se udružio s kolegama u pokretanju edukacijske ustanove koja se razlikuje od ostalih. Za početak, u The School of Life održavamo pasionirano uvjerenje u kojem je učenje relevantno te održavamo predavanja o bitnim pitanjima svakodnevnog života. Dok većina kolegija na fakultetima završi rascjepkana u apstraktnim kategorijama ('Povijest agronomije', 'Engleski roman 18. stoljeća'), Škola života naziva predavanja imenima za koja svi marimo: karijere, veze, politika, putovanja, obitelj. Oni koji provedu jednu večer ili vikend na našim predavanjima vjerojatno će se pozabaviti pitanjima poput moralnih odgovornosti prema bivšem partneru ili razrješavanju poslovne krize.

Škola ima odjel koji nudi individualnu psihoterapiju, terapiju za parove i obitelji, ali to čini u potpunosti bez stigmatizacije. Za standardno rezerviranog Britanca, iznenađujuće je da postoji institucija koja koncept terapije tretira kao uobičajenu činjenicu, primjerice, odlaska kod frizerke ili na manikuru, a koja je u velikoj mjeri korisnija od toga.

U kulturi u kojoj svatko tko pokušava voditi ozbiljan razgovor automatski biva optužen da je pripadnik politički i društveno aktivne te visokoobrazovane srednje klase, a sve što je 'preintelektualno' automatski postaje pretenciozno, Škola života nastoji vratiti učenje i razmatranje novih ideja tamo gdje pripadaju - u centar ljudskih života.

Zapita li se ikada netko tko stalno daje savjete drugim ljudima – a što ako nisam u pravu?

Definitivno nisam 'guru' kakvog čitatelji zamišljaju. Uvijek sam zaigran, skeptičan i izrazito skroman. Nisam u agoniji da su moji 'savjeti' pogrešni, buduća da ne dijelim savjete…

Objavili ste i knjigu o seksu 'How To Think More About Sex'; što bi bio Vaš najvažniji savjet kako bismo izbjegli strahove i razočaranja u seksu?

Rijetko prolazimo kroz život bez osjećaja, generalno uz određenu dozu trajne agonije, možda na kraju veze ili dok ležimo u krevetu frustrirani uz partnera, a ne možemo zaspati - da smo pomalo čudni u vezi seksa. To je područje u kojem većina nas gaji bolnu impresiju, u dubini srca, da smo prilično neobični. Iako je to jedna od najintimnijih aktivnosti, seks je okružen idejama o tome kako bi ga normalni ljudi trebali prakticirati i osjećati se u vezi toga.

Istini za volju, većina nas je daleko od seksualne normalnosti. Svi smo progonjeni krivnjom i neurozama, fobijama i razarajućim čežnjama, često osjećamo ravnodušnost i gađenje. Nitko od nas ne pristupa seksu kao što bismo trebali, uz rasterećeni, veseo, sportski, neopsesivni, ustrajno dobro prilagođeni pogled da se nepotrebno mučimo uvjerenjima kako su drugi ljudi opušteniji ili obdareniji u seksu. Univerzalno smo devijantni ali samo u relaciji s visoko iskrivljenim idealima 'normalnosti'. Vrijeme je da prihvatimo čudnovatost seksa uz dozu dobrog humora i hrabrosti - da počnemo govoriti o tome iskreno i suosjećajno. O tome govori moja knjiga: ona je poziv da na drugačiji način razmislimo o temi za koju pogrešno smatramo da već znamo sve.

Svaka neugoda koju osjećamo u vezi seksa obično proizlazi iz ideje da pripadamo liberalnom vremenu te bismo stoga trebali seks doživljavati neposredno i neopterećujuće.

Unatoč našim najboljim naporima da ga 'iščistimo' od posebnosti, seks nikad neće postati jasan i čist na način koji bi se nama svidio. Može umrijeti, odbija mirno sjediti na vrhuncu ljubavi, kao što bi trebao. Možemo ga probati ukrotiti, ali on ima ponavljajuću tendenciju da stvara kaos u našim životima. On ostaje u apsurdnom, ponekad nepomirljivom konfliktu s našim najvišim vrijednostima i obavezama. Možda bismo u konačnici trebali prihvatiti da je seks čudan umjesto da se stalno krivimo što normalnije ne reagiramo na njegove konfuzne impulse. Što ne znači da ne možemo postati mudriji što se tiče seksa. Jednostavno trebamo shvatiti da nikad u potpunosti nećemo savladati poteškoće koje nam 'podmeće' putem.