‘Časnik i špijun’ Robert Harris (Vuković & Runjić; preveo Andy Jelčić)

Bila je to najozloglašenija sudska pogreška u povijesti. Pariz, 1895. godine: vojni časnik Georges Picquart gleda kako osuđenog špijuna Alfreda Dreyfusa javno ponižavaju pred razuzdanom gomilom. Dreyfusa doživotno protjeraju na Đavolji otok; Picquart je unaprijeđen u načelnika obavještajne službe koja mu je ušla u trag. No kada Picquart otkrije da se tajne i dalje prosljeđuju Nijemcima, uvučen je u opasan labirint prevare i korupcije koji prijeti ne samo njegovoj časti, nego i životu…

Robert Harris rođen je u Nottinghamu 1957. godine. Nakon diplome na Cambridgeu radio je kao reporter za BBC, a 1987. postao je urednik u Observeru. Pisao je kolumne za Sunday Times i Daily Telegraph, a 2003. proglašen  je britanskim  kolumnistom godine. Autor je niza uspješnih romana kao što su ‘Domovina’, ‘Enigma’, ‘Pompeji’, ‘Imperium’ i ‘Indeks straha’, a djela su mu prevedena na više od trideset jezika te adaptirana za film i televiziju.

‘Uoči slavlja’ Saša Stanišić (Fraktura; prevela Anda Bukvić Pažin)

Noć je uoči Anindana u mjestašcu Fürstenfeldeu u okrugu Uckermarku. Nitko od mještana nije posve siguran što se slavi, no vesele se što će spaliti Annu. A premda selo naizgled spava, neki njegovi stanovnici nisu sigurni je li im ova noć uoči slavlja zapravo posljednja. Bivši potpukovnik njemačke vojske, šumar i penzioner Schramm mora donijeti odluku: cigareta ili metak u glavu. Anna leži u tami, sama, okružena oronulom prošlošću svoje obitelji, i pita se što joj je dobro donijelo osamnaest godina provedenih na imanju Geherovih. Mladiću Johannu kod kuće postane neizdrživo, a kad dođe do crkve, začuje pucketanje iz tornja i naiđe na odbačeni zvonarski cilindar. Noć je probudila uspavane duhove: na površinu izbijaju stare legende i sjećanja.

Književne kritike čitajte na ovom linku.

Saša Stanišić u svojem drugom romanu ‘Uoči slavlja’ maestralno opisuje događaje iz njemačke provincije. ‘Uoči slavlja’ djelo je koje ne ostavlja ravnodušnim te je dobilo niz kritičarskih pohvala. ‘Svjetska književnost iz Uckermarka: Saša Stanišić u ovom romanu pripovijeda kao da ne postoji sutra’, konstatirao je Frankfurter Allgemeine Zeitung, dok je Die Zeit komentirao da je Stanišićev roman ‘politički vješto stilističko remek-djelo’. Za New Yorker je pak ‘Uoči slavlja’ ‘duhovito, dirljivo i pomalo zastrašujuće’ štivo.

Saša Stanišić rođen je 1978. u Višegradu, a od 1992. živi u Njemačkoj. Njegov prvi roman, ‘Kako vojnik popravlja gramofon’, objavljen u njemačkom izvorniku 2006. godine, dobitnik je brojnih uglednih književnih nagrada te je preveden na 31 jezik. Roman ‘Uoči slavlja’ (‘Vor dem Fest’, 2014.) osvojio je jedno od najznačajnijih njemačkih literarnih priznanja, nagradu Sajma knjiga u Leipzigu. Godine 2016. objavljena je Stanišićeva zbirka kratkih priča ‘Traperi’ (Fallensteller).

‘Jarčeva pjesma’ Konstantin Vaginov (Disput; prevela Irena Lukšić)

Na početku romana pojavljuje se autor koji znakovito izjavljuje: ‘Ne volim Peterburg, mojim snovima je kraj.' Riječ je o Peterburgu početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, vremenu u kojem kultura i svakodnevni život još uvijek pokazuju nekakvo ‘normalno’ stanje. Okvir romana ‘Jarčeva pjesma’ (1928) organizira autor koji povremeno upada u pripovjedni tijek i daje na znanje tko drži sve konce u ruci. No on nije i biografski autor teksta, tj. ne predstavlja Konstantina Vaginova, nego je konstrukcija, proizvod nepoznatog pjesnika kojeg su znali samo u uskom krugu ljubitelja poezije. Družina je to koja ne može prihvatiti revolucijom i ratom opustošeni Petrograd, već sanja o preporodu negdašnjih kulturnih vrijednosti na otoku usred pustoši. Članovi kružoka, suočeni s novom društveno-političkom situacijom, polako odustaju od realizacije ideala helenizma u gradu koji svojim ruševinama podsjeća na stari Rim.

Konstantin Konstantinovič Vaginov (pravim prezimenom Vagengejm, odnosno njem. Wagenheim) rođen je u Sankt Peterburgu 1899. u obitelji potpukovnika žandarmerije i imućne kućevlasnice. Polazio je Gurevičevu gimnaziju, jednu od najboljih srednjih škola u gradu na Nevi. U ljeto 1917. upisao je pravni fakultet, no ubrzo je mobiliziran u Crvenu armiju i poslan na bojišnicu. Kad se nakon nekoliko godina vratio u rodni grad, zatekao je ruševine, pustoš i glad. No zato je društveni život bujao i Vaginov rijetko gdje nije bio prisutan. Tih je godina objavio dvije pjesničke zbirke: ‘Put u kaos’ (Putešestvie v haos, 1921.) i jednu bez naslova (1926.). Sredinom 1927. pridružio se avangardnoj grupi Oberiu. Godine 1928. objavio je roman s ključem ‘Jarčeva pjesma’ (Kozlinaja pesn), a godinu dana poslije roman o tom romanu ‘Svistonovljevi poslovi i dani’ (Trudy i dni Svistonova). Obje su knjige, kao i ‘Bambočada’ iz 1931., naišle na nerazumijevanje kritike. I u posljednjoj pjesničkoj zbirci ostao je vjeran eksperimentiranju, dok se roman ‘Harpagonijana’ (Garpagoniana), napisan 1932.-1933., ponovno fokusirao na piščev rodni grad, sovjetski Lenjingrad, u kojem je umro od tuberkuloze 1934.

‘Povijest svjetlosti’ Jan Němec (Naklada Ljevak; prevela Katica Ivanković)

Autor postavlja pitanje jesmo li ikada razmišljali o tome kako bi izgledala priča napisana svjetlosnom zrakom. Kao prvo, ne bi to bila obična priča, nego posve neobična sudbina rasprostranjena na nekoliko mjesta, epoha i povijesnih događaja. Drugo: bila bi to pripovijest o fotografu, jer fotograf je majstor svjetlosti. Treće: priča bi, naravno, obilovala sjenama, ali kako svaka stvar ima i svoju suprotnost, u jednom bi se trenutku pojavila unutarnja svjetlost i sve bi se promijenilo.

Koncepcija Němecova opsežna romana o fotografu Františeku Drtikolu vrlo je neobična za suvremenu češku prozu – taj umjetnički i duhovni bildungsroman nalik freski pokriva razdoblje duže od pedeset godina, oživljavajući rudnike srebra u Příbramu, München u doba Jugendstila, raspad Austro-Ugarske i boemštinu međuratne Čehoslovačke s nagim modelima gotovo neprimjetno utkanima u niti priče i svjetlosti. Autor je za ovu hvaljenu knjigu dobio izvrsne kritike i nagradu Europske unije za književnost 2014., kao i nagradu Češka knjiga iste godine.

Jan Němec rodio se 1981. u Brnu. Studirao je sociologiju i religijsku kulturu na Masarykovu sveučilištu u Brnu te dramaturgiju na Janáčekovoj umjetničkoj akademiji u istom gradu. Izdao je zbirku poezije ‘První život’ (Prvi život, 2007.), a potom zbirku kratkih priča ‘Hra pro čtyři ruce’ (Četveroručno sviranje, 2009.) i biografski roman ‘Dějiny světla’ (Povijest svjetlosti, 2013.). Němec je urednik u izdavačkoj kući Host, kao i u književnom mjesečniku Host. Hvaljena od kritike i čitatelja, knjiga ‘Povijest svjetlosti’ priskrbila je autoru niz književnih nagrada.

‘Knjiga godine’ Alfonso Cruz (Edicije Božičević; preveo Dean Trdak)

‘Ovo su stranice dnevnika djevojčice koja nosi vrt u glavi, baca riječi golubovima i zna koliko vremena treba da se stvrdne sjenka. Stranice su sačinjene od sjećanja i namijenjene čitateljima svih uzrasta’, kaže se na početku romana ‘Knjiga godine’ portugalskog pisca Alfonsa Cruza.

‘Knjiga godine’ ustvari je dnevnik pun razmatranja o danima, mjesecima i godišnjim dobima djevojčice koja se najviše od svega boji Instituta za normalne ljude. Jednostavnim jezikom i crno-bijelim ilustracijama autor uspijeva nevjerojatnom lakoćom stvoriti svijet u čijoj neobičnosti će uživati djeca, ali i odrasli, dok prolaze kroz tekst koji neodoljivo podsjeća na jednostavnost i dubinu ‘Maloga princa’. ‘Knjiga godine’ ilustrirana je knjiga za djecu, odrasle, ali je također i knjiga aforizama, koja nudi vrlo neobičnu perspektivu za promatranje vrlo običnih stvari.

Afonso Cruz (1971., Figueira da Foz, Portugal) jedan je od najistaknutijih suvremenih portugalskih autora. Uz pisanje, bavi se režijom, animacijom, ilustracijom i glazbom (aktivni je član benda The Soaked Lamb). Prvi roman objavio je 2008. godine (‘A Carne de Deus – Aventuras de Conrado Fortes e Lola Benites’), a odmah zatim i ‘Enciclopédia da Estória Universal’ (2009.), s kojim je osvojio Grande Prémio de Conto Camilo Castelo Branco. U posljednjih devet godina objavio je preko 25 romana, zbirki priča i knjiga za djecu. Godine 2012. osvojio je Nagradu Europske unije za književnost s romanom ‘Kokoschkina lutka’ (Naklada Ljevak, 2015.), a nagrađivana su i druga njegova književna djela. ‘Knjiga godine’ odličan je primjer njegova jedinstvenog stila, a u Portugalu je prepoznata tako što je gotovo odmah po objavljivanju uvrštena u lektiru za više razrede osnovnih škola.

‘Moriarty’ Anthony Horowitz (Profil; prevela Giga Gračan)

‘Moriarty’ je drugi roman britanskog pisca Anthonyja Horowitza o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu. Nakon što je ‘Kućom svile’ Horowitz posve opravdao povjerenje Zaklade Arthura Conana Doylea, koja ga je i izabrala kao pisca nasljednika, kao i kritike i publike, odlučio se i dalje baviti Sherlockom i to možda u njegovoj najpoznatijoj epizodi: onoj pod slapom Reichenbach, kada je Sherlock – poginuo. Moriarty je Sherlockov najveći neprijatelj, zločinac svih zločinaca, arhetipski kriminalac koji konstantno izmiče, no pod slapom je i on navodno poginuo... Vrlo uvjerljivom naracijom, besprijekornom karakterizacijom likova, izvrsnim pogađanjem atmosfere i tona Doyleovih romana, Horowitz se još jednom potvrdio kao izvrstan izbor za nastavak Sherlockova 'života'.

Anthony Horowitz (rođen 1955.) je britanski pisac i scenarist. Kao scenarist stvorio je televizijske serije ‘Ubojstva u Midsomeru’ i ‘Foyleov rat’, seriju dobitnicu nagrade BAFTA, a radio je i na seriji ‘Poirot’. Horowitz je autor i niza odlično prodavanih dječjih knjiga, uključujući seriju s Alexom Riderom, prodanu u 13 milijuna primjeraka diljem svijeta. Horowitz je često tvrdio da je sir Arthur Conan Doyle inspiracija njegovu radu otkada ga je počeo čitati sa šesnaest godina. Godine 2011. postao je prvi i zasada jedini autor koji je dobio dopuštenje Zaklade Arthura Conana Doylea da smije upotrijebiti lik Sherlocka Holmesa u svom romanu, pa je iste godine i objavio roman ‘Kuća svile’. Živi u Londonu sa suprugom i dva sina.