Moje je školovanje, do fakulteta, prošlo u kombinaciji potpune nezainteresiranosti i nesklonosti bubanju nametnutih sadržaja. Vrijeme provedeno u prvom razredu srednje škole u New Yorku pamtim po drukčijim metodama - poticanju kreativnih ideja, zajedničkom rješavanju zadaća i postavljanju zanimljivih pitanja, s mnogo manjom količinom gradiva za usvojiti. Vrativši se u hrvatsku srednju školu, teško sam se nosila s usvajanjem velike količine podataka. Odahnula sam na studiju komparativne književnosti – profesori su poticali kritičko razmišljanje, učili nas da ne budemo pasivni, ne prihvaćamo uobičajene obrasce samo zato što su uvriježeni i 'normalni'.

Tržište rada sve se brže mijenja, moderni način života zahtijeva prilagodbe, usvajanje stranih jezika, novih tehnologija i brzih iznalaženja rješenja problema. A obrazovanje stagnira, često usađujući učenicima i studentima zastarjele metode i/ili vrijednosti, čime ih ne priprema za tržište rada niti za moderan način života. Nije čudo da studenti s fakulteta izlaze unezvjereni, nesigurni, čak i oni koji su imali dobre rezultate, jer jedino što su naučili je reproducirati gradivo. Ne uči ih se razmišljati kritički, promišljati svoj život u odnosu na život drugih, razumjeti i tolerirati različitosti, što je u multikulturnom okružju važno, i postaje sve važnije. Kritičko mišljenje nije nužno samo za vlastito zadovoljstvo i prosperitet, već su mogućnosti debate i kompromisa preduvjeti demokracije. Osim toga, oni koji kritički razmišljaju možda bi se mogli uspješnije oduprijeti interesima bogatih i utjecajnih, kako ne bi baš sve pokretao profit.

U nedavno prevedenoj knjizi 'Ne profitu – zašto demokracija treba humanistiku' filozofkinja Martha C. Nussbaum propituje svrhu obrazovanja, što je osobito važno kad se, zbog financijske krize, na nizu sveučilišta humanističke znanosti prestaju financirati jer 'se ne isplate'.

Stari model obrazovanja računao je s ekonomskim prosperitetom i očekivao da će ostale vrijednosti doći same po sebi, što se nije dogodilo. Nussbaum tvrdi da demokracija nije moguća bez empatičnih građana, koji shvaćaju i prihvaćaju različitosti pa predlaže da se na sve fakultete uvede filozofija kako bi studenti naučili debatirati, braniti suprotna mišljenja, a ne uvijek samo svoj stav.

Oni koji se bave tehničkim ili prirodnim znanostima trebaju znati rješavati logičke probleme, kao što humanisti moraju prihvaćati tehnološke promjene. Osobito je zanimljivo pitanje empatije, recimo za liječnike.

Čak i kad im je stručnost neupitna, često nisu kadri s pacijentima razgovarati, prići im s razumijevanjem, jer ih tome nitko nije naučio. Obrazovanje bi - umjesto usvajanja gradiva - trebalo služiti razvoju cjelokupne ličnosti, pojedinca neovisna duha koji je u stanju odabrati vlastiti način života i pritom biti empatičan prema drugima. Kritičko je mišljenje, podsjeća Nussbaum, teško testirati - jednostavnije je napamet učiti činjenice, zadati test u kojem učenici rješavaju faktografske zadatke, osobito s pritiskom pripremanja za državnu maturu. Kamo vodi sve veća specijalizacija obrazovanja, bez usađivanja skepse?

Mogli bismo se suočiti s naraštajima beskorisnih robota, koji nisu kadri promišljati, debatirati, dovoditi u pitanje postojeći društveni poredak. To bi možda onima okrenutima profitu odgovaralo, jer se boje moralnih i slobodoumnih građana koji bi se mogli pobuniti, znali braniti svoje interese. Želimo li zaista tehnološki razvijeno društvo koje više nije demokratsko, jer građane nismo učili mišljenju, prihvaćanju različitosti i preuzimanju odgovornosti? Nije li uvođenjem katoličkog vjeronauka u hrvatske škole propuštena prilika da se djeci omogući šire religijsko obrazovanje, da ih se uči toleranciji, a ne diskriminaciji djece koja vjeronauk iz raznih razloga ne pohađaju? Djeca mogu suosjećati s različitima od sebe, ali im to nije urođeno.

Treba ih se učiti toleranciji, ali i osjećaju da su sami odgovorni za vlastite postupke, da ne bi bili pod utjecajem onoga što čine drugi, čime su se u prošlosti, podsjeća Nussbaum, opravdavali i brojni zločini.

Društvo se oduvijek sastoji od onih koji toleriraju različitost i žele suživot, i onih koji drukčijima žele dominirati ili ih isključiti iz zajednice. Stoga treba naći načina, zaključuje Nussbaum, kako da ovih prvih bude više, a onih koji isključuju što manje. Jer nezadovoljni, frustrirani, nemoralni, uskogrudni građani nikome ne bi trebali biti u interesu.