Unatoč dobro uštimanim pjevačima, teško da će netko nakon odslušanih stotinjak stihovanih jadikovki poželjeti bis, no koncert koji pripremaju zasigurno će mnogima pružiti besplatnu psihoterapiju.

Prije nekoliko dana na vrata Zagrebačkog zbora pritužbi pokucala je jedna bakica i ozbiljna lica upitala gdje može predati svoju pritužbu jer je na Stojedinici čula za Zbor. Papir s problemom koji je tišti preklopila je, uredno složila i ubacila u zatvorenu kutiju, zahvalila te mirno izašla. Nije poželjela pjevati, dovoljno joj je bilo – požaliti se. Ova anegdota koju smo čuli od voditeljice zbora, vedre pjevačice Afiona Lidije Dokuzović, ponajbolje opisuje cilj umjetničkog projekta Zbora pritužbi.

Nitko od pjevača i pisaca stihova ne očekuje da će njihov problem biti riješen pjesmom, a većina ih se ipak osjeća mnogo bolje jer će ih netko čuti. Zbor koji funkcionira poput moderne inačice narikači tako postaje zastupnički glas gotovo svakog od nas. Sigurno govori u ime onih nekoliko stotina glasnogovornika bez želje za spinom koji su probleme ispovjedili na blogu zborprituzbizagreb.blog.hr 


PJESMA O POŠANDRCALOM DRUŠTVU

Kad bismo se konkretnije pozabavili temama stotinjak od probe do probe promjenjivih stihova, pjesma Zbora pritužbi mogla bi se raščlaniti na ekonomske tužbalice, ljubavno grintanje, političke replike, društveno, rodno i domoljubno angažirane parole te mnogobrojne sasvim privatne žalopojke koje je lako potpisati.

Zašto nam je organiziran kriminal, a država nije, zašto gradonačelnik misli da je grad firma, a on njezin vlasnik, kupovanje je postalo odmor, a promjenjiva kamata nikad ne pada, zašto mačka sere u košaru s prljavim vešom, koji kurac je outlet, zašto ginekolog pita ženu je li udana, zašto nisu napravili ravne ljubičaste cipele, kožnate iznutra i izvana, kako znamo kad boravimo, a kad prebivamo i zašto nam je tolerancija sve manja, a guzica sve veća su random stihovi. Ovaj posljednji mnoge pjevačice istaknule su kao najdraži.

Pitanjem zašto je hrvatski narod tako nesložan pjesma rehabilitira Tuđmanovu ideju o jedinstvu svih Hrvata, moramo li u NATO danas ipak više zvuči kao komentar nego kao pritužba, nađe se u pjesmi i kritika posrnule filmske industrije, nasilnika skinsa, a sasvim praktično zvuči žaljenje na nove ZET-ove tramvaje u kojima ako sjediš nemaš kamo staviti noge. Od šireg društvenog značaja definitivno je stih zašto na Markovom trgu ne smijemo pjevati.


ŽALE SE I NAJSRETNIJI DANCI

Priča o Zagrebačkom zboru pritužbi započela je nedavno na inicijativu udruga Blok i Kontejner, a u okviru projekta Operacija grad. Projektom koordinira Sonja Soldo, jedna od sastavljačica pjesme i pjevačica iz prvih redova.

U listopadu je podršku osnivanju zbora dala i finska umjetnica Tellervo Kalleinen, začetnica projekta Complaints Choir. Ovakvih zborova ima po cijelom svijetu, u gotovo svakoj europskoj metropoli, na Aljasci, u Rusiji, Buenos Airesu, čak dva su u Sloveniji, a prvi je nastao u Birminghamu, koji su osnivači Tellervo Kalleinen i njezin partner Oliver Kochta-Kalleinen smatrali idealnim gradom budući da ga mnogi nazivaju šupkom Britanije (arsehole of England, brit. engl.). U Singapuru je zbor zabranjen jer tamošnje vlasti nisu dozvolile da u njemu nastupe došljaci.

S druge strane, svoj zbor ima imaju i Danci, prema jednom nedavnom istraživanju, najsretnija nacija Europe. Dovoljan razlog da svi koji misle kako je Zagrebački zbor pritužbi dosadnjikavo unjaknje grupice nezadovoljnika razmisle još jednom i sasvim iskreno sebi samima odgovore ne živcira li i njih šećer u prahu koji uvijek pada sa štrudli od jabuka kupljenih u pekarnici u Savskoj.