Američka glumica, komičarka i kantautorica Hattie McDaniel 29. veljače 1940. godine postala je prva crnkinja u američkoj povijesti koja je dobila Oscara. Osvojila ga je za najbolju žensku sporednu ulogu, ulogu Mammy, dadilje Scarlett O'Hare u filmu 'Zameo ih vjetar' i tom je prilikom izjavila da joj je to najsretniji trenutak u životu. Nakon primanja nagrade na pozornici, Hattie McDaniel otpraćena je za svoj stol, u posebnom, segregiranom dijelu dvorane, za crnce.

Od te večeri prije 76 godina štošta se promijenilo u američkom društvu i sama pomisao da bi ljudi druge boje kože morali sjediti u posebnom, odvojenom dijelu dvorane nije samo nezamisliva i odvratna, nego je u većini svjetskih država, pa tako i u SAD-u, protuzakonita. Ljudi u slobodnom svijetu u javnosti se slobodno kreću bez obzira na boju kože i ostale fizičke karakteristike i to se smatra jednom od aksiomatskih vrijednosti slobodnog i pravednog društva.

No iako je prošlo 76 godina i iako je pomisao da bilo koji uzvanik na ovogodišnjim Oscarima mora sjediti u posebnom dijelu dvorane zbog svojega genetskog porijekla ili izgleda apsolutno neprihvatljiva, Oscari za osobe druge boje kože osim bijele i dalje su senzacionalna iznimka. Kao što je 1988. godine, kada je vodio oskarovsku svečanost u Los Angelesu, rekao Eddie Murphy, afroamerikanci Oscare dobivaju otprilike svakih dvadesetak godina, prognozirajući sljedeći tek negdje za 2004. godinu.

Muprhyjeva predviđanja nisu se pokazala baš sasvim preciznima jer je, recimo, Whoopi Goldberg dobila Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu u filmu 'Duh' 1990., Denzel Washington nagrađen je 1989. za sporednu, a 2001. za glavnu mušku ulogu, 2001. godine Halle Berry postala je prva afroamerikanka koja je dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu, a uza sve to, bilo je i ponešto nominacija, no generalno gledano, nominacije i nagrade za osobe 'druge' rase u oskarovskom su svijetu toliko rijetke da - iako zaslužene - počesto djeluju kao licemjerna simbolička gesta bjelačke Akademije, koja time sa svojeg obraza nastoji oprati stigmu rasizma.

Nije čak samo ni stvar u količini Oscara dodijeljenih glumcima i ostalim filmašima nebjelačkih rasa - brojni stručnjaci problematičnim smatraju i vrstu uloge ili filma za koje se 'drugim' rasama dodjeljuju nagrade. Gotovo je pravilo da takve nagrade idu ili polukomičnom prikazu nekog crnačkog stereotipa, kao što je to bio slučaj sa sjajnom, ali ipak stereotipiziranom Mammy u filmu 'Zameo ih vjetar' ili s likom simpatične i smiješne vidovnjačke prevarantice iz geta, Odom Mae Brown, koju je u 'Duhu' tumačila Whoopi Goldberg. Crne glumice nerijetko su najhvaljenije kada nastupaju u ulogama prostitutki i siromašnih žena s margine, crni glumci kada tumače pripadnike ili šefove bandi, odnosno prekaljene i nerijetko pokvarene policajce, a među iznimke od uloga marginalnih ili prijestupničkih likova ubrajaju se uloge u biografskim filmovima, kao što su, primjerice, 'Ray' (o Rayu Charlesu), 'Malcolm X' ili 'Ali' (o Muhamedu Aliju). Ako se neki film afroameričkog producenta uspije probiti do nominacije za najbolji film, onda je u pravilu riječ o filmu o 'posebnim crnačkim temama', kao što je to slučaj sa 'Selmom' i s jedinim filmom afroameričkog producenta koji je ikada osvojio Oscara za najbolji film, '12 godina ropstva'. Drugim riječima, crnce se nagrađuje za one uloge i one teme u filmovima koje bijelci mogu shvatiti. Dobivaju Oscare i pohvale uglavnom samo onda kada su na filmu onakvi kakvima ih bijelci jedino i vide - smiješni, zabavni ili opasni, ali najčešće jadni i siromašni.
No dok su se u zadnjih 27 godina od govora Eddieja Murphyja na Oscarima neki pomaci prema većoj diverzifikaciji Oscara ipak događali, zadnjih je nekoliko godina - s izuzetkom one kada je na Oscarima prevladao '12 godina ropstva' - situacija opet vrlo loša. Ovogodišnje nominacije za Oscara, kojima apsolutno dominiraju bijeli glumci i autori, zbog toga su ponovno pokrenule raspravu o privilegiji bijele rase u Hollywoodu i sustavnom zanemarivanju svih ostalih. Ponovno je aktiviran i prije nekoliko godina smišljen twitterski hashtag #OscarsSoWhite i Holivuđani koji ne pripadaju bijeloj rasi ovaj put se ne daju ušutkati.

Zašto i bi? Od 20 glumačkih nominacija, 20 ih je dodijeljeno bijelim glumcima. Kao i prošle godine, kada su afroamerička redateljica filma 'Selma' Ava DuVernay i glavni glumac David Oyelowo bili izostavljeni iz nominacija, usprkos tome što je film bio nominiran za najbolji film, ove su godine bez nominacija ostali Idris Elba za film Beast of No Nation i Will Smith za Concussion, iako su obojica kritički hvaljeni i nominirani za Zlatne globuse, redatelj Ryan Coogler, naveliko hvaljen za film Creed i proglašen jednom od najvećih američkih mladih redateljskih nada također je ostao bez nominacije, a kipiću se neće približiti ni izuzetno popularan i na sva usta hvaljen biografski film Straight Outta Compton, o jednoj od najlegendarnijih rapperskih skupina, NWA.

Oscari bi se, naravno, trebali dodjeljivati s obzirom na vještinu glumačke, redateljske, producentske, skladateljske i ostalih sposobnosti u pojedinom filmu, a ne na temelju rasnih kvota, no osim što svi statistički podaci u zadnjih sedamdesetak godina upućuju na to da je NEMOGUĆE da tako malo osoba nebjelačke rase dobiva nagrade u odnosu na broj kvalitetnih i kritički hvaljenih filmskih uradaka i uloga, a da to nije rezultat rasne pristranosti - postoji i činjenica da je cijela filmska industrija u Americi još uvijek pretežno bjelačka, da na najvišim položajima u njoj sjede uglavnom bijelci, da je Akademija koja glasa za filmove koji će dobiti Oscare 94% bjelačka (i 77% muška!) pa su samim time i kriteriji za procjenu kvalitete nečije izvedbe rasno i kulturno obilježeni. Dobro je ono što veliki, bogati, bijeli muškarac kaže da je dobro.

U tome se negdje i krije problem bijelo obojenih Oscara, ali i svih sličnih pa i mnogo važnijih problema vezanih uz rasu i manjine. Osim možda poneke nemile iznimke, malo je vjerojatno da u Akademiji sjede fanatični mrzitelji crnaca i drugih etničkih skupina koji bi crnce najradije naganjali s bakljama u rukama ili, u malo blažem slučaju - eto, baš NEĆE davati Oscare crncima. Većina je tih bogatih, bijelih džentlmena vjerojatno dobro odgojena ekipa koja se nominalno iskreno gnuša bilo kakve agresije i diskriminacije prema rasi, spolu i ostalim demografskim kategorijama. No kao i u većini drugih slučajeva diskriminacije u zapadnom (i šire) svijetu, koji ima zakone i uzuse po kojima je nezamislivo manjinske skupine segregirati u poseban dio dvorane, ti zakoni i uzusi nisu uspjeli izbrisati nešto što se zove SISTEMSKIM RASIZMOM, odnosno sistemskom diskriminacijom (a koja se, osim na rasu, odnosi i na spol, dob itd.). Nema tu neke velike mržnje, nema možda čak ni zle namjere, ali sustav je nepravedno postavljen - bijelci, muškarci i oni koji imaju više novca/potječu iz viših slojeva društva uživaju privilegije kojih nisu ni svjesni zato što je svijet skrojen prema njima, a ostali mu se moraju teškom mukom prilagođavati.

Oscari i njihova rasna pristranost samo su jedan od simptoma takvoga društva i sustava, a zbog toga što oni koji stoje na najvišim ljestvicama hijerarhije - u ovome slučaju članovi Akademije - često nisu svjesni svojih privilegija i pristranosti, potrebne su javne rasprave, akcije, možda čak i bojkot kakvi su povezani s ovogodišnjim Oscarima. Pozivanje privilegiranih da osvijeste svoje privilegije ne znači njihovo demoniziranje niti im se time žele oduzeti prava. Samo se želi upozoriti na to da njihova privilegija nije pravedna i da je toksična po čitavo društvo.

A ako vam, zbog razmjerne odustnosti rasnoga pitanja iz našega društva, i dalje nije jasno o kakvim se privilegijama radi, spomenut ću jedan primjer, također iz američke industrije zabave, a koji je bio dio najavne šale Tine Fey na prošlogodišnjoj dodjeli Zlatnoga globusa. 'Kažu mi da je Steve Carell svakoga dana prije snimanja filma Foxcatcher morao provesti sat vremena na šminkanju kako bi mogao uvjerljivo odigrati ulogu nosatog milijardera neobičnog izgleda i karaktera. Zanimljivo. Meni je danas, prije dodjele Zlatnih globusa, trebalo tri sata da se pripremim za ulogu ženke ljudskoga bića.' I to je upravo to. Dok je muškim polaznicima dodjele nagrada Zlatni globus bilo dovoljno da se otuširaju, počešljaju, nabace dezodorant i fino odijelo - dakle, maksimalno pola sata - gotovo sve žene koje su prisustvovale toj nagradi provele su mnogo dulje i mukotrpnije sate da bi bile prihvatljive i prezentabilne na tom iventu.

Slično je i s glumačkim/redateljskim/ostalim filmskim dostignućima pred Akademijom. Bijelci dođu i odglume svoje. Crnci i ostale rase moraju se posebno potruditi da bi ih bjelački članovi Akademije uopće primijetili. Razumjeti ih očito neće nikada.