Zavod za eksperimentalni zvuk (ZEZ) zagrebačkog Kluba studenata elektrotehnike (KSET) prije desetak je dana objavio cjeloviti lineup ovogodišnjeg ZEZ Festivala, koji će se od 3. do 6. svibnja održati u spomenutom klubu. Prilika je to za glazbene sladokusce da poslušaju stare favorite i otkriju neka nova lica eksperimentalne glazbe. Međutim, to nije sve - budući da je ove godine 10. rođendan kolektiva, njegovo vodstvo, Nina Maštruko i Luka Babić (Matija Resman, koji je također dio vodstva, djeluje izvan Hrvatske), nam je u opuštenom razgovoru otkrilo i kakav još program sprema do kraja godine. Iako organiziraju festival koji se često poistvjećuje sa ZEZ-om, protivnici su festivalizacije kulture i nastojat će u budućnosti imati program tijekom čitave godine. Sat vremena u Limbu, omiljenom kafiću novinara i studenata FER-a brzo je prošlo, a pričali smo uglavnom o njihovim počecima, savršeno pogođenom imenu, pisanju projekata, pandemijskim godinama, nastupima koji su im se urezali u pamćenje i ovogodišnjem programu.

Povod ovom razgovoru je nadolazeći 10. rođendan Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ). Kako je krenula ta priča?

- Nije nadolazeći, nego je cijela godina slavljenička! Točan datum je 13. listopada 2023. godine – to je točno 10. rođendan, odnosno 10 godina otkad je pokretač Ante Zvonimir Stamać napravio prvi ZEZ koncert. Na početku je to zamišljeno kao ciklus koncerata, proljetni i jesenski, a, kako je sam rekao, zapravo je to bio jedan eksperiment – mogu li Grad i Ministarstvo dati novac KSET-u za projekt. Napisao je projekt, dobio novac i organizirao prvi koncert – onaj Colina Stetsona. Koncept je tada bio vezan uz avangardni jazz, uz tradiciju koncerata koja je proizašla iz rada Mate Škugora. S vremenom je to izraslo u nešto šire definicije.

Ime za koje ste se odlučili zvuči ozbiljno, možda čak uštogljeno, ali je akronim šašav. Je li taj spoj ozbiljnog i neozbiljnog suština ZEZ-a?

- Ime je savršeno, to je točno to što si opisao! Nešto što se smatra dalekim ili nečime od čega bi se netko osjećao otuđenim se zapravo prikazuje kao igra ili zezancija, kao nešto gdje je poanta miješati stvari, vidjeti što će se dogoditi, pogotovo kod improvizirane muzike. Što se tiče ove široke ili uske definicije, "eksperimentalno" je toliko neodređena riječ. Na ZEZ-u će se naći stvari koje spadaju u eksperimentalu u smislu visokih koncepata, istraživanja koja su povezana, interdisciplinarne suradnje i takve stvari, a s druge strane eksperimentalno može samo razbijati granice žanra. Ili može biti način na koji se stvara glazba – ima ljudi koji naprave svoje instrumente pa je u tom pogledu eksperimentalno. Žanrovi se miješaju i često ispadne eksperimentalni amalgam žanrova, a da opet bude prihvatljivo ljudima koji su slušali pojedine žanrove. Primjerice, napravite noise i jazz, dođu ljudi koji slušaju te žanrove, pa dobiju senzibilitet prema drugoj strani. Naš je cilj približiti široj publici ono što bi eksperiment trebao biti. Bitan faktor je i KSET, jedna neformalna, "klošarska" okolina, koja omogućuje da se uklone distanca i strah. U zadnje vrijeme organiziramo i razgovore s umjetnicima prije koncerata, ali ne u smislu predavanja, nego na pristupačan način, da svi mogu postaviti pitanje. Također je moguće družiti se s izvođačima poslije koncerata i razjasniti nejasnoće, što je edukativno i za glazbenike, ne samo za publiku.

Kako se festival mijenjao kroz godine?

- U zadnjih pet godina je naglasak bio na festivalu, a ove godine imamo i sjajne koncerte tijekom godine, kao i druge sadržaje, kako bismo imali kontinuitet, što se u festivalizaciji kulture često gubi. Dogodi se da se nešto utopi u gomili ponude. Teško je to u kontekstu volonterskog rada. Jedan od razloga prelaska na festivalski format je to što ga je lakše organizirati, u smislu da se ta energija sažme u jedan period, ali to ima i svoje loše strane, s obzirom na to da bude "tišina" ostatak godine. Događa se i generacijska smjena koncertne publike, a njima nedostaje ovakvih sadržaja. Osjećamo da je repertoarni progam potreban zagrebačkom kulturnom životu. Što se tiče promjena, prošle godine smo uveli rezidencijalni program, u kojem smo spojili domaćeg i stranog umjetnika u suradnji sa Sonica Festivalom u Ljubljani. Oni su zajedničkim snagama stvorili djelo koje su izveli i ovdje i u Ljubljani, a omogućeni su im bili resursi potrebni da bi se to ostvarilo.

Što se tiče administrativnog dijela, je li potrebno pisati projekt svake godine?

- Nažalost nema baš višegodišnjih podrški. Zaklada Kultura nova ima; mi smo prvi puta uspjeli dobiti to ove godine. Radi se o jednogodišnjoj podršci, ali se nadamo da ćemo nagodinu moći aplicirati za nešto više, ako se pokažemo dostojni povjerenja. Mimo te zaklade nema prave, dugoročne podrške u Hrvatskoj, što je nešto o čemu se stalno priča na kulturnoj sceni. U tom smislu, osim ako ne dobiješ europski projekt, ne možeš dugoročno računati na podršku. Također, rezultati Grada i Ministarstva stižu u drugom ili trećem mjesecu pa do tog trenutak ne znaš čime barataš. Možeš se nadati da ti neće dati manje novca, ali i kad dobiješ više, dogodi se da inflacija pojede taj višak, kao što je bio slučaj s prošlom i ovom godinom. Honorari izvođača i troškovi putovanja – sve ide drastično gore. Kad uspoređujemo neke honorare iz prošlosti, danas su gotovo dvostruko veći, a podrška ne raste tom brzinom. Tu je bitan odnos s publikom, u kojoj mjeri možemo pokriti tu rupu ulaznicama. ZEZ nikad nije bio profitabilan, uvijek je cilj završiti na "nuli". Pitanje je je li isplativo dizati cijenu ulaznica, postoji granica do koje možeš ići ako ne želiš otuđiti vlastitu publiku.

Uspjeli ste preživjeti pandemijske godine. Koliko je to izazov bio?

- 2020. godine smo morali sve otkazati, još doma imamo naljepnice i materijale! Na kraju se festival održao na jesen s domaćim lineupom, pod smanjenim kapacitetom i pod maskama. 2021. godine smo uspjeli održati festival u ograničenom kapacitetu kluba. To je ograničenje bilo s našim očekivanjima, što nam je išlo na ruku, a i nije se događalo previše stvari u gradu, ljudi su bili željni. Doduše, imali smo problema s Covid propusnicama, neki ljudi su se žalili, ali su rekli da će doći nagodinu. (smijeh)

Rekli ste da vam je cilj privući publiku što širu i što mlađu publiku. Što biste rekli, tko čini vašu publiku?

- Ne bismo rekli da postoji dominantna publika, stvarno je jako široko. Zadnjih godina nam se čini da dolazi mlađa publika, što u početku nije bio slučaj. Ima ljudi koji prate tu scenu pa će biti na svakom koncertu, ima ljudi koji dolaze na specifične stvari, a posebno nam je drago što sve više dolaze članovi KSET-a, kojima omogućujemo da besplatno posjećuju festival. Njima je to iznimno draga manifestacija jer se klub u tjedan dana transformira i što oni mogu tome pridonijeti. Prilika je to za sve sekcije da se susretnu s nesvakidašnjim situacijama kojima oni mogu pomoći svojim vještinama, bilo fotografskim, video ili tehničkim znanjima.

Na koncertu grupe Shirom sam vidio i profesora Jurja Šiftara.

- Profesor Šiftar je na skoro svakom koncertu! Kad vidimo njega, znamo da smo napravili dobar koncert. Bilo nam je super što je na tom koncertu sjedio na podu kao i svi drugi. Inspirativno je vidjeti ljude poput njega, koji su i dalje znatiželjni, koji nisu zarobljeni u svom davno izgrađenom ukusu.

Možete li izdvojiti neke nastupe na festivalu?

- Prošlogodišnji nastup dua SIKSA je bio sjajan. Pjevačica je iskoristila cijeli prostor KSET-a da odglumi radnju albuma, nekakvu punk bajku. Glumila je sve te likove, mijenjala glasove, radila freestyle... Ljudi su sjedili na podu, a ona bi im se bacila u krilo, vješala se s galerije... Svi su bili pod dojmom, što nam je jako važno – taj moment kontakta s publikom. Skupa smo tamo da nešto stvorimo. Trgali smo scenografiju sa SIKSOM jer su bili zadnji izvođači, u što se uključila i publika. Pada nam na pamet i koncert gitarista Juliena Despreza koji se održao u potpuno zamračenom KSET-u, a jedina rasvjeta je bio trokut LED lampi koji je postavio, koji je usklađen s gitarom. Nastupao je bos i prošao u mraku čitav klub – pojavio bi se na neočekivanom mjestu, nekome iza leđa, unio bi se u lice… To su ljudi koji izlaze iz okvira, zbog kojih radimo festival. Jedno od dražih gostovanja nam je bilo i ono njemačkog saksofonista Petera Brötzmanna i Heather Leigh, pedal-steel gitaristice. Blanck Mass je također imao sjajan nastup, čovjek poznat kao osnivač dua Fuck Buttons – čudovišna elektronika. Ima jako puno toga, teško je izdvojiti, a zainteresirani mogu poslušati plejlistu svih izvođača koji su gostovali na platformi Spotify.

Što nam donosi ovogodišnje izdanje festivala?

- Drag nam je lineup iako je mnogo stvari u zadnji čas propalo. Headlineri će biti Puce Mary – ona radi hladnu, čudovišnu elektroniku sa svojim vokalom. Drugi dan su duo CZN (Valentina Magaletti i João Pais), koji su vrhunski perkusionisti; a Valentina je surađivala su s Kim Gordon, Thurstonom Mooreom i Nicolasom Jaarom. Jako smo sretni što nam u petak, napokon, dolazi Félicia Atkinson. Ona je iznimno utjecajna glazbenica iz područja musique concrete – jedan moj poznanik je to nazvao šuškanjem, što definitivno nije klasičan koncert, nego taktilno iskustvo kojem ćemo prilagoditi prostor. Za veliko finale dolazi Petbrick, elektronički noise duo Iggora Cavalere, koji je poznat kao bubnjar Sepulture, i Waynea Adamsa. Radi se o jednoj glasnoj eksploziji koja će završiti klupskom večeri. Što se domaćih izvođača tiče, bit će mnogo kvalitetnih umjetnika. Sretni smo što dolazi Manja Ristić, najjača regionalna izvođačica u stilu glazbe kakvu stvara Félicia Atkinson. Uglavnom, ima svašta!

A kako je došlo do suradnje s Muzičkim biennaleom? Koliko vam to znači?

- Imali smo već 2019. malu suradnju u okviru nekakvih radionica. Kobne 2020. godine je trebao biti koncert, ali je odgođen zbog pandemije. 2021. je održan koncert Kassela Jaegera u suradnji s njima, Francuskim institutom i MAMA-om. To je "ozbiljna glazba", izraz koji izbjegavamo. U svakom slučaju, Biennale ima taj senzibilitet, želi objediniti scene pa je važna suradnja s raznim akterima. Zapravo je ideja bila da se dovede ukrajinski umjetnik, a mi smo predložili Katarinu Gryvul, fantastičnu skladateljicu i elektroničku producenticu, koja trenutačno mnogo svira po Europi. Njoj smo kao potporu odabrali Ivonu Eterović tonotu, što je savršena kombinacija.

Odnedavno imate i radijsku emisiju. Čemu to služi?

- Služi popularizaciji žanrova i depopularizaciji žanrova! Ne znamo zašto je ljudima bitno da slušaju određeni žanr ako je sve moguće pomiješati jedno s drugim. Nećemo lagati, služi za najavu festivala i programa koncerata kroz cijelu godinu – imat ćemo rođendanski koncert 13. listopada.

Kakvi su planovi za ostatak godine?

- Najesen ćemo organizirati Izložbu zvuka s nama bliskim organizacijama, kao i rezidencijalni program, zajedno s premijernim koncertom tog djela. Imat ćemo dva koncerta u suradnji s Vrelom zvuka, odnosno s Emirom Fulurijom, kolegom sa Studenta. U KSET-u će biti koncert sastava PoiL Ueda, francuski avant-rock, bend PoiL je ostvario suradnju s Junko Uedom, tradicionalnom japanskom vokalisticom. Drugi dan je nešto popularnije, kolumbijski bend Meridian Brothers! Obično kad nešto pokušamo organizirati, vidimo da je već bilo, da je Škugor to davno radio. To će biti u Močvari, a radi se o zabavnom koktelu južnoameričke glazbe, pravi tulum. Datumi su 24. i 25. svibnja. Nadamo se ostvariti i suradnju s programom "Impronedjeljak" i dovesti elektroničke improvizatore. Također ćemo napraviti suradnju s kolektivom VOLTA, dakle klupski event, s obzirom na to da se bave progresivnom elektroničkom glazbom, s jednim važnim stranim gostom iz Egipta. Bit će i suradnja sa KSET-ovim programom "Čuješ?", koji je posvećen demo bendovima.