Hrvatska historiografija spominje doduše udio Židova u općem procesu modernizacije, ali ga ne predstavlja u punom opsegu. Slično je i kad je posrijedi transformacija Zagreba u moderni europski grad u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Židovi u njoj imaju važnu, no dotad nespoznatu ulogu. Tu ćemo tvrdnju potkrijepiti prikazima povijesti dvaju donjogradskih trgova: Jelačićeva i Preradovićeva trga. Najprije će biti riječi o potonjemu, odnosno o dvojici protagonista, Jozefu/Josipu Siebenscheinu (Hranice, Moravska 1836. - Zagreb 1908.), građevinskom inženjeru i poduzetniku, predsjedniku Izraelitske bogoštovne općine (1873.-1882. i 1891.-1907.) i Ignatzu/Ignjatu Granitzu (Nemesz Magasy, županija Vacs 1845. - Zagreb 1908.), nakladniku, poduzetniku i industrijalcu, aktivnom članu Općine. Dok je Siebenschein dao presudni udio u samom nastanku trga, Granitz mu je unio duh kulture i moderne javnosti. O obojici je već bilo riječi u ovoj kolumni, no u drukčijem kontekstu.

Kad je Siebenschein osvanuo u Svilarskoj ulici (kasnije Preradovićevoj), trga još nije bilo. Doduše, neposredno uz crkvu sv. Margarete i njezino groblje u srednjem vijeku postojao je trg, na kojem se od 1372. svakog 13. srpnja, na „Margaretinje“, održavao sajam. U 17. stoljeću trg sv. Margarete u samom je središtu podgrađa koje će u prvoj polovini 18. stoljeća dobiti ime: Vilica ili Ilica. U to doba u okolišu trga, sa zapada, istoka i juga veliki su majuri, a potkraj stoljeća tu je podignuta prva zagrebačka svilana, po kojoj će dijelom formirana ulica (današnja Preradovićeva) dobiti svoje prvo ime: Svilarska ulica. U doba jozefinskih reformi (1781.-1783.) crkva je ukinuta i 1794. s pripadajućim zemljištem u Ilici prodana „općini grčko-akatoličkih građana“, to jest, zagrebačkoj pravoslavnoj zajednici koja joj su te reforme omogućile legitimnost i postupni razvoj, slično kao i izraelićanskoj općini.

Drevna kapela, kapella antiquissima – kako se naziva u dokumentima, dobila je novo ime, Sv. Preobraženja Gospodnjega i preuređena u parohijsku crkvu, otada je služila pravoslavnom bogoslužju. Potkraj 18. i početkom 19. stoljeća počinje se mijenjati njezina, dotad ladanjska sredina: stambena izgradnja prekrila je trg, optočila stoljećima samostojeću crkvu i ona se našla usred insule. Važan prilog urbanizaciji dala je pravoslavna općina kad je 1822. podigla veliku, trokrilnu kuću na dijelu zemljišta što ga je još 1794. kupila sa crkvom i projekt povjerila najuglednijem graditelju bidermajerskog Zagreba, Bartolu Felbingeru. Za razliku od te naočite klasicističke kuće, izgradnja južno od crkve nije imala neku estetsku ili urbanističku vrijednost. Bile su to bile prizemne stambene i gospodarske kuće, što su ih njihovi vlasnici nadograđivali, popravljali i priprosto uljepšavali sredinom 19. stoljeća. Promjenu 1864. navješta Pravoslavna općina objavom da će na mjestu stare crkve sagraditi novu. U isto je doba i Izraelitska bogoštovna općina najavila svoj novi hram. Obje su projekt povjerile Franji Kleinu, jedinom koji je među tadašnjim zagrebačkim graditeljima bio sposoban stilski predstaviti identitet tih dviju konfesija. Oba su hrama sagrađena u razmaku od godine dana: pravoslavna crkva posvećena je 21. listopada 1866., a sinagoga 27. rujna 1867. godine.

Josip Siebenschein premješten je 1860. u Zagreb kao vodeći inženjer Društva Južne željeznice zbog izgradnje pruge Zagreb – Sisak, no ubrzo je istupio iz službe i postao poduzetnikom. Već 1864. postao je članom predstojništa Izraelitske općine, 1865. pročelnikom odbora za izgradnju sinagoge koju je vodio i realizirao, što mu je donijelio ugled. Svoj angažman za dobrobit Židova posvjedočio je 1869. kao tajnik delegacije izraelitskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji, kad je caru Franji Josipu I. uručio zahtjev za potpunu emancipaciju Židova prigodom njegova posjeta Zagrebu.

Neposredno nakon toga uočio je lokaciju za svoju novu kuću na mjestu gdje su se doticale Margaretska (danas Preobraženska) i Svilarska (kasnije Preradovićeva ulica). Njegov naum poklopio se sa zahtjevima kućevlasnika tih i okolnih ulica da se na njihovu stjecištu uredi trg. Gradska uprava odbila ih je s obrazloženjem da trg na tom mjestu nije predviđena u generalnoj regulatornoj osnovi, donesenoj 1865. godine, a gradski je proračun ionako preopterećen. Najavljeno je da će se zasad srušiti tek jedna kuća, a druge će biti ukonjene kad bude moguće. U građevinskoj dozvoli za Siebenscheinovu kuću iz 1872. izrijekom se navodi, da će se „za ustrojenje trga izza pravoslavne crkve postupice svake godine po niešto odkupljivati". No sam je novi kućevlasnik, Josip Siebenschein, ubrzo uputio Gradu molbu da poruši te kuće radi „razširenja prolaza odnosno prometa“. Štoviše, uzajmio mu je novac za kupnju prve kuće i platio da se sruši, što su zahtijevali i njegovi susjedi. Građanska inicijativa potrajala je gotovo čitavo desetljeće, ali uređenje trga ipak nije uvršteno u proračun. Ono se, naime, tada povezuje s gradnjom kazališta koja se predviđa u neposrednom okolišu, na zemljištu koje je za tu svrhu darovao barun Eduard Jelačić Bužimski. Pitanje trga riješit će se tek 1895. gradnjom kazališta na Sveučilištnom trgu (danas maršala Tita), dok će na „Jelačićevu gruntu“ biti uređene dvije nove ulice (današnja Bogovićeva i Petrićeva) i uskoro biti sagrađene dvije impozantne bankovne palače i nekoliko naočitih stambeno-poslovnih zgrada, a na mjestu srušene insule uređen trg.

No kuća Siebenschein navijestila je već 1874. kada je dovršena ne samo trg, nego novo urbano mjerilo i postavila visoki kriterij za buduće arhitektonsko oblikovanje. Projekt je Siebenschein povjerio Franji Kleinu, očito zadovoljan suradnjom u izgradnji templa. Još dok se gradio, Klein je za Emanuela Pristera 1865. preuredio staru kuću u Ilici 4 u hotel „K caru austrijanskom, a za draguljara Israela Rosenfelda sagradio je 1866/70. na utoku Mesničke ulice u Ilicu raskošnu zaobljenu kuću, koja za razliku od spektakularnog hotela postoji i danas. U arhitektonskoj topografiji Zagreba 1870-ih te zgrade imaju istaknuto mjesto. Dio njih predstavlja se formom i stilom palačama, a taj je atribut tada i još dugo nosila i Siebenscheinova kuća, što je na svojoj mladenačkoj slici oko 1896. izrazio Oskar Alexander (1876. -1953.) gledajući je iz roditeljske kuće u Margaretskoj (kasnije Preobraženskoj) ulici 4. Znatno manje reprezentativnu kuću – „za stanovanje i industriju“, u Margaretskoj, na mjestu starije kuće br. 8 sagradit će 1886. Ignatz/Ignjat Granitz. Postoji mišljenje da je tu tipično građansku kuću sa skladišem i tiskarom u dvorištu projektirao Hermann Bollé, za što nema oslona u dokumentima, ali se zna da je sudjelovao u uređenju njezinog gospodskog interijera.

Granitz je 1869. iz Nagy Kanizse došao u Zagreb na poziv knjižara Leopolda/Lavoslava Hartmàna, koji ga je zaposlio kao upravitelja svoje knjižare, ubrzo i tiskare, a najposlije je s njim 1878. osnovao veletrgovinu papira pod imenom Hartmàn & Granitz. U Hartmànovu usponu važnu je ulogu imao Vilim Schwarz, također iz Nagy Kanizse, sin bilježnika tamošnje židovske općine Horama, a od dolaska u Zagreb uspješni i svestrani poduzetnik. Ta trojica tvorila su zajedno sa starijim Vilimovim bratićima, Salomonom i Berom, sinovima velikokanižkog kantora Meria Leba, koji su se doselili još prije, čvrstu jezgru povezanu socijalnim, poslovnim, pa i rođačkim vezama. Hartmàn je bio oženjen Salamonovom i Berovom sestrom, a Granitz je od početka prijateljevao s Vilimom Schwarzom, čak stanovao u njegovoj kući na Krvavom mostu do 1882., još poslije Hartmànove smrti. U Izraelitsku općinu obojicu, Hartmàna i potom Granitza, uveo je Schwarz, predstojnik od 1860. do 1873., a oni su joj doživotno ostali odani, sudjelovali u njezinu životu i potpomagali je financijski.

Poslije Hartmànove smrt, Granitz je sa Schwarzom osnovao tiskaru „Ignjat Granitz & Comp.“, sa sjedištem u Gajevoj 2, a u sklopu Zakladne bolnice. Od 1882. tiskao je školske knjige, od 1894. i literaturu, a od 1896. izdavao zagrebačke njemačke novine Agramer Zeitung, koje je tiskao još od 1879. Na prijelomu stoljeća pripadao je najvećim i najuglednijim nakladnicima, bio je suosnivač Zagrebačke tvornice papira, osnivač i doživotni podpredsjednik „Saveza hrvatskih i slavonskih industrijalaca“ te član „Hr.-slavonske komercijalne banke“. Gradski zastupnik bio je od 1906. do smrti 1908. godine.
„Dana 17. prosinca 1908. unuci Pavao i Mira gledali su s prozora kako hoda Preradovićevim trgom i opazili: 'Kak se dedek vuče!' – Djed je došao do Hrvatske komercijalne banke u Ilici 5 na redovitu sjednicu ravnateljstva kojem je bio član od 1903. i tamo izdahnuo. Pokopan je na Mirogoju u grobu br. 52 prvog polja izraelitičkog odjela. Sprovodu su pribivali gradonačelnik dr. Milan Amruš s gradskim zastupnicima, upravitelji banaka i tvornice papira, a 'Hrvatsko radničko društvo' i Tipografsko pjevačko društvo 'Sloga' izveli su pred mrtvačnicom i na otvorenom grobu žalobnu zborsku pjesmu.“

Tako bilježi povjesničarka i udovica Granitzovog unuka Pavla Vuka Pavlovića, Lelja Dobronić u knjižici „Splet sudbina“ (1999.), u kojoj je za svog sina rekonstruirala povijest svih predaka. Pri kraju teksta o Granitzu kaže: „No sve što je Granitz izdavao u punih četvrt stoljeća samostalnog djelovanja svoje tiskare i nakladne tvrtke zasad je još nepoznato.“

Publicist i povjesničar kulture Josip Horvat doziva pak u svojoj postumno izdanoj knjizi „Živjeti u Hrvatskoj. Zapisci iz nepovrata 1900 – 1941. (1984.) duh kojim je zračio dom Ignjata Granitza na Preradovićevu trgu:

„Na prelazu stoljeća Granitzova kuća na tadašnjem Preradovićevom trgu bila je rijetka građanska kuća visoke kulturne razine, koja je nenametljivom gostoljubivšću bila uvijek otvorena artističkoj i belespritskoj eliti bez obzira na podrijetlo i socijalni položaj. Bila je to jamačno jedina građanska kuća kuda su zalazili i sinovi aristokracije. Najmlađoj generaciji hrvatskog gentryja s intelektualnim pretenzijama ne bijaše više zazoran društveni saobraćaj sa židovskim obiteljima. Ravnopravno su općili s glumcima, slikarima, glazbenicima. Osobito se tamo gajio kult glazbe, pa teatra i literature. (...) Artisti koji su tamo općili, nailazili su na atmosferu rezonance, kakvu nisu mogli naći nigdje u Zagrebu. I to je bilo nešto. Artistima fluid srodnih duša daje poticaja.

Taj se belespritizam kultivirao kroz tri generacije. Granitzova unuka Mira Schulz, rano umrla za vrijeme prvog svjetskog rata, nastupila je kao prva domaća karakterna plesačica. Unuk Granitzov, dr. Pavao Vuk Pavlović, priznat je hrvatski filozofski pisac. (...) Granitzova kćerka Zlata, počinila je 1941. samoubojstvo pred perspektivom da bude odvedena u 'ćeliju smrti' u Auschwitzu. Trećoj kćeri Granitzovoj, nemirnom individualisti, zameo se za vrijeme rata trag u Holandiji. Vjerojatno je postala žrtvom hitlerovske sile...“

Nakon Granitzove smrti, napose u razdoblju između dva rata, u njegovoj su kući našle mjesto redakcije više dnevnih listova i časopisa, kao što su „Jutarnji list“, „Večer“, „Obzor“, a njegova je tiskara prerasla u najveću novinsku tiskaru u Zagrebu, „Tipografiju“. Poslije Drugog svjetskog rata tu bile redakcije i poslovnice „Večernjeg lista“ i „Vjesnika“. Ta kuća, povijesni locus zagrebačkog i hrvatskog novinstva, nakladništva, tiskarstva i kulture, srušena je 2009. da ustupi mjesto privatnom komercijalnom trgovačko-poslovno-stambenom objektu, unatoč višegodišnjim protestima nevladinih organizacija i šezdesetak tisuća građana. Na njezinoj memoriji trebalo je utemeljiti obnovu i intervenciju u bloku i stvoriti možda kulturni centar, možda muzej zagrebačkog novinstva koji dosad ne postoji. Danas u Preobraženskoj ulici više nema ni najmanjeg spomena o tome što je ta kuća predstavljala i značila.

No kao utjeha možda bi mogla poslužiti palača Josipa Siebenscheina koju je njegov sin dr. Robert Siebenschein (Zagreb 1864. - Zagreb 1938.), zaražen modom „modernizacije“, a zapravo zatiranja historicizma i svega što je podsjećalo na uminulo 19. stoljeće, dao 1931. doslovno „oguliti“ do neprepoznatljivosti, slično kao što je koju godinu prije bankar Otto Stern učinio s Elsa-fluid domom na uglu Jelačićeva trga i Jurišićeve ulice. Tik do Tipografijine, nekad Granitzove kuće 1937. srušena je starinska izdužena jednokatnica s kavanom „Metropol“, sastajališta novinara, umjetnika i boeme, da ustupi mjesto šesterokatnici koja se smatra remek-djelom modernista arhitekta Antuna Ulricha. Iza nje, na dugačkoj parceli sagrađeno je još prije Prvog svjetskog rata kino „Metropol“ (kasnije „Capitol“), koje se s dosta razloga pripisuje Ignjatu Fischeru, također Židovu i jednom od najistaknutijih zagrebačkih arhitekata. Nije međutim realiziran jedan od njegovih najljepših prijeratnih projekata, palača Maxa Hafnera iz 1917., kojoj su za volju također trebale pasti stare kuće 4 i 6 Margaretske, od 1928. Preobraženske ulice. Kako bilo, dinamična povijest tog trga u samom srcu Donjega grada svjedoči o trajnoj transformaciji, ali i postojanom osipanju memorije u kojoj su Židovi imali nemalu ulogu.