Nakon dr. Moritza/Mavra Sachsa (1855-1860), uglednog liječnika koji se unatoč razgranatoj profesionalnoj i društvenoj djelatnosti kao predstojnik usrdno posvetio zajednici, uredio i vodio matične knjige, bio mohel, a nadasve se zalagao za jedinstvo, za predstojnika je izabran Emanuel Prister (Gradisca, 1814 - Zagreb, 1882), impozantan lik utemeljiteljne kulture (Gründerzeit) i židovskog života u Zagrebu. Funkciju je obnašao od 1860. do 1861, a u pripremama i samoj gradnji hrama imao dominantnu ulogu.

U Zagreb je prvi put došao kao 22-godišnjak nakon školovanja u Trstu, a definitivno se naselio 1848, godinu dana nakon što je u Gradisci oženio Karolinu Prister s kojom je imao dvoje djece rođene u Zagrebu, Elviru (rođ. 1853) i Eduarda (rođ. 1854). Poput svojih talijanskih rođaka, i on se bavio trgovinom stoke. Kao veletrgovac, od 1853. izvozio je za Krimski rat iz Hrvatske volove, iz Dalmacije i Crne Gore konje i mazge, a od 1859. bio je među najjačim opskrbljivačima stokom austrijske vojske u Italiji. U doba proboja Sueskog kanala, 1864, dobavljao je stoku za njegove graditelje i postao građaninom grada Zagreba, a otada do smrti gradskim zastupnikom.

Obrt je napustio 1866. i postao porezni zakupnik u Trstu, Grazu, Pragu, Ljubljani i Gorici, kasnije i Zagrebu. Svojim kapitalom pomagao je u prvim godinama rada zagrebačkom Paromlinu i Tvornici koža, bio među glavnim dioničarima Hrvatske eskomptne banke, osnovane 1868. uglavnom židovskim kapitalom, nadalje Plinare (u pogonu od 1863), član uprave tih poduzeća i gotovo svih zagrebačkih društava. Gradu Zagrebu darovao je troškovnike i nacrte vodovoda koje je dao izraditi za sebe, jer je sam htio izgraditi vodovod i kao gradski zastupnik poticao Gradsko poglavarstvo da u vlastitoj režiji izgradi vodovod (otvoren 1878).

Napokon, oporučno je gradu ostavio velike legate za dvije stipendije, nadalje legat Jugoslavenskoj akademiji znanosti, Vatrogasnom društvu i Izraelitskoj općini. U govoru na komemoraciji u gradskoj skupštini 4. ožujka 1882. gradonačelnik Josip Hofman ističe: 'Ako se samo malo razgledamo po Zagrebu, vidimo da ima mnogo toga, što nas mora sjetiti na ime Emanuela Pristera, vidimo 'Marija Valerija' ulicu; vidimo u njoj liepu izraelitsku bogomolju i blizu nje jednu liepu kuću; vidimo dvie elegantne kuće u Ilici; vidimo na dalje paromlin, kožarnicu, plinaru, hrvatsku eskomptnu banku, vodovod – i mnoge druge liepe i za grad Zagreb koristne stvari.'

U doba kada je bio izabran za predstojnika, Emanuel Prister bio je jedan od najimućnijih građana Zagreba, a zacijelo najbogatiji pripadnik Izraelitske općine. Njegov društveni ugled nesumnjivo je bilo moćno jamstvo za uspjeh velikog projekta i dotad najveće investicije Općine. U doba njegova mandata osnovan je odbor za gradnju hrama od dvanaest članova, kojem je bio na čelu, i donesena financijska konstrukcija, oslonjena na Općinu i njezine članove. Naime, izgradnja bi se financirala pretplatom za 200 mjesta razvrstanih u četiri razreda, koja bi se imala isplatiti za 20 mjeseci.

Predbilježbe bi se zaključile potkraj 1861. godine, kada bi se isplatilo pet posto utvrđene svote. Nakon dovršenja hrama mjesta bi se prodala licitacijom u kojoj bi svaki pretplatnik mogao sudjelovati samo u svom razredu i samo za onoliko mjesta na koliko se pretplatio. Mjesto postaje vlasništvom kada se isplati. Kad bi se predbilježbe zaključile, Odbor bi odredio lokaciju, izradio građevinske planove i troškovnik te ih predložio općinskoj skupštini na zaključak. Hram bi se počeo graditi početkom 1863. godine, dok bi se do kolovoza iste godine ostvarila pretplata. Preciznost i ujedno jednostavnost koncepta nesumnjivo se mogu povezati s Pristerovim umješnošću, talentom i iskustvom, ali i drugih članova o kojima će biti riječi.

U podnesku Gradskom poglavarstvu 1862. o namjeri da sagradi hram Općina navodi lokaciju u ulici planiranoj da poveže Jelačićev i Novi trg/N.Š.Zrinskoga, tada još stočno sajmište, i daje na znanje da će joj Emanuel Prister ustupiti dio vrta svoje kuće na Jelačićevu trgu - uz uvjet da se ulica otvori - i pita: 'Hoće li da se ovom sgodom posluži i ovako za grad velevažno poljepšanje i neopisivu korist odluči.' Zbog financijskih razloga grad tek 1865. najavljuje uređenje upitne ulice, a Općina se, nakon što je dvije godine prije kupila zemljište na samom Jelačićevu trgu, nanovo vraća lokaciji u Pristerovu vrtu.

Ulica kojom se Jelačićev trg izravno spaja s razvojnim područjem budućeg središta Donjega grada ostvarena je zahvaljujući Izraelitskoj općini i njezinim članovima: Emanuel Prister i tri vlasnika zemljišta darovali su gradu potrebne dijelove svojih parcela za ulicu, a Prister i Općina oveće svote. Za hram je Prister darovao zemljište i znatnu svotu, pa je izgradnja započela u proljeće 1866, ulica uređena u ljeto 1867, a hram posvećen 27. rujna 1867. godine. U predvorju mu je Općina u znak zahvalnosti postavila spomen-ploču s natpisom na hebrejskom i hrvatskom jeziku: 'Spomen u slavu Manojla Pristera koji je svojim znamenitim darom ovom hramu temelj postavio' i proglasila ga doživotnim počasnim predstojnikom.

U samoj realizaciji tog golemog pothvata važnu su ulogu imali njegovi nasljednici, Samuel Moses (Varaždin, 1823 - Zagreb, 1912) i Vilim Schwarz (Velika Kaniža, 1832 - Zagreb, 1905), koji su do 1873. zajednički obnašali funkciju predsjednika zbog nagomilanih poslova, ne samo zbog hrama, nego i u pripremi zakona o emancipaciji koji je u Hrvatskom saboru donesen 1873. godine. Iako je Moses bio uspješan i istaknut privrednik, o njemu se za sada zna relativno malo. U Zagreb se doselio 1851. zajedno s Leopoldom Pulzerom (Polna, 1820 - Zagreb, 1886) i osnovao s njim manju banku i tvornicu žigica u 'predgradu Sava', predviđenom za industriju i radnička naselja (Savska 141). Od 1865. bio je suvlasnik rudnika sumpora u Radoboju kraj Krapine te Tvornice obuvala u Zagrebu, koja je u pogonu od 1873. Sa suprugom Emilijom Simonsfeld (1835) imao je sinove Ignaca i Belu te kćerke Emu, Ceciliju i Reginu.

Za razliku od njega, o Vilimu Schwarzu poznato je mnogo više. Potječe iz ugledne velikokaniške obitelji: otac Horam bio je bilježnik izraelitske općine, a ujak Meir Leb kantor u hramu. Njihovi sinovi odabrali su Zagreb kao boravište i novi dom. Prvi se vrlo rano u Zagreb doselio Salomon (Velika Kaniža, 1806? - Zagreb, 1849), sin Meira Leba.

U rodnom gradu izučio je tapetarski zanat, u Zagrebu se kasnije bavio trgovinom, a poput oca bio je čitav svoj vijek kantor. Čim je stigao, oženio je Katarinu Löbl, s time da se brine za njezina starog i nemoćnog oca, što je bio uvjet dozvole naseljenja, a nakon njezine smrti uzeo je za ženu njezinu sestričnu Johannu Schlesinger, s kojom je imao šestoro djece: najstariji sin Leopold postao je najvećim dobrotvorom Općine do danas i osnivačem Doma za nemoćne i stare. Nešto poslije Salomona u Zagreb je došao njegov brat Beer, izuzetno obrazovan, autor knjige 'Likve Isahar', dok je njegov sin, Antun/Naftali (Zagreb, 1823 - Zagreb, 1891), očito naslijedio djedov muzički talent i postao svestranim glazbenikom: violinistom, dirigentom, pedagogom i skladateljem, u staroj sinagogi u Petrinjskoj 7 nadkantorom, a u Izraelitskoj osnovnoj školi učiteljem. Kasnije je bio ravnatelj kazališnog orkestra i nastavnik violine u muzičkoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda.

Vilim, mnogo mlađi od svojih bratića, došao je u Zagreb 1850-ih, nakon što je neko vrijeme radio u Varaždinu. Iz Velike Kaniže doveo je učitelja Lavoslava Hártmana (1812-1881), sina svoje sestrične Elizabete.

Čini se da se brzo integrirao, čak naučio hrvatski, jer je već 1856. upravitelj tiskare Ljudevita Gaja, pa urednik Danice, a piše i beletrističke tekstove. Pod Hártmanovim utjecajem okrenuo se tiskarstvu i knjižarstvu: zajednički su kupili tiskaru Bokan u Mesničkoj ulici, koja će postati najveća hrvatska knjižara. Preko Hártmana doći će u doticaj s Ignatzom/Ignjatom Granitzom (Nemesz Magasy, županija Vacs, 1845 - Zagreb, 1908), koji je bio upravitelj Hártmanove knjižare i tiskare. Schwarz će se tiskarstvom ipak baviti povremeno, uz druge poslove: tako će 1868. osnovati špeditersko poduzeće, da bi godinu dana nakon Hártmanove smrti (1882) s Granitzom osnovao tiskaru Ignjat Granitz & Comp.

Granitz je čitavo to vrijeme poslovao s Hártmanom: još 1878. osnovao je s njim veletrgovinu papira Hártman & Granitz, koja će od 1879. tiskati zagrebačke njemačke novine Agramer Zeitung.

No dok Granitz gradi svoju karijeru da bi napokon postao najvećim nakladnikom svog doba, Schwarz se okreće novom izazovu: 1886. uzima koncesiju za izgradnju telefonske mreže u Zagrebu te uspostavlja telefonsku centralu u svojoj kući na uglu Krvavog mosta i Duge/Radićeve ulice koja je bila ondje sve do 1894, kad je mreža podržavljena.

Sa suprugom Klementinom Deutsch (Zagreb, 1839), kćerkom Ignata/Iciga/Menahema Deutscha, trgovca kolonijalnom robom i špecerajom na uglu Bregovite/Tomićeve ulice i Ilice, imao je sedmoricu sinova i sedam kćeri, od kojih su najpoznatiji bili dr. Ljudevit, odvjetnik, prvi Židov zastupnik u Hrvatskom saboru (1885-1906) i gradski zastupnik (1892-1904), te dr. Žiga, liječnik i prvi ravnatelj Dječjeg ambulantorija. Vilimov unuk i Ljudevitov sin Rikard Schwarz bio je istaknuti kritičar, glazbeni pisac (više od 800 članaka) te skladatelj, sljedbenik A. Schönberga, A. Berga i G. Mahlera, a 1941. ubijen je u Jasenovcu.

Kao predstojnik Izraelitske općine Vilim Schwarz bio je izuzetno aktivan: u njegovu mandatu izgrađena je sinagoga i riješeno pitanje rabina izborom dr. Hosee Jacobija. Kasnije je kao odbornik još trideset godina bio aktivan u radu Općine.

Kako svjedoče izneseni podaci, sve te ličnosti, važne za razvoj zagrebačke Izraelitske općine, smjesta su se uključile u život zajednice i grada, uspješno djelovale, stekle imutak i ugled, a njihova djeca i potomci postali Zagrepčani. Kao za Pristera i Schwarza, to se može reći i za Josefa/Josipa Siebenscheina (Hranice, Moravska, 1836 - Zagreb, 1908), koji je od 1873. do 1881. i od 1891. do 1907. bio predstojnik Općine. U Zagreb je došao kao inženjer društva Južne željeznice 1860, kamo je premješten zbog izgradnje pruge Zagreb-Sisak. Za vrijeme gradnje istupio je iz službe i postao poduzetnik, no kasnije je sudjelovao u gradnji pruga Zagreb-Karlovac, Velika Kaniža-Sopron, Vilány-Osijek, Žakanj-Dombovár, a kao glavni inženjer u gradnji pruge Zenica-Sarajevo. Gradio je i ceste u Slavoniji, veliki elevator u Rijeci, domobransku vojarnu u Osijeku i željezničku strojarsku radionicu u Zagrebu.

Čim se smjestio, postao je članom Općine, a 1864. članom predstojništva, da bi iduće, 1865. godine, imenovan pročelnikom odbora za izgradnju hrama, koju je nadzirao. Nedugo nakon posvećenja hrama kao tajnik delegacije izraelitskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji uručio je caru Franji Josipu I prigodom njegova posjeta Zagrebu 1869. zahtjev za emancipaciju Židova. Na litografiji koja prikazuje carev posjet hramu drugom prigodom, 1895. godine, Siebenschein je u prvom planu, uz cara kojem predstavlja okupljene pripadnike židovske zajednice Zagreba.

Još 1874, godinu dana nakon donošenja zakona o ravnopravnosti Židova, Siebenschein je izabran za gradskog zastupnika i ostao je na toj funkciji do smrti. Njegov rad za svih tih godina može se pratiti iz gradskih dokumenata, novina i niza publikacija. Nakon velikog potresa koji je Zagreb pogodio 9. studenog 1880. imenovan je kao stručnjak za komunalno-financijske i prometno-tehničke poslove za predsjednika tehničko-egzekutivnog odbora. Osim intenzivnog i angažiranog rada u gradskoj skupštini i njezinim tijelima, bio je član mnogih upravnih odbora industrijskih i novčarskih zavoda. Za svoj društveni rad i profesionalne zasluge odlikovan je ordenom viteza Reda Franje Josipa I. Prigodom njegova sedamdesetog rođendana u Općini je osnovana zaklada s njegovim imenom kojoj je sam odredio svrhu: stipendiranje siromašnih studenata tehnike iz Hrvatske, osobito iz Zagreba.

Sva trojica, Emanuel Prister, Vilim Schwarz i Josip Siebenschein, ostavili su i materijalni trag u samom centru grada svojim zgradama. Sve osim Schwarzove kuće projektirao je Franjo Klein, očito zadobivši njihovo povjerenje kao graditelj hrama.

To su: Pristerov hotel K caru austrijanskom na početku Ilice, tada najugledniji hotel i omiljeno mjesto društvenih zbivanja (adaptiran 1915. i 1928. za austrijsku robnu kuću Kastner & Öhler, kasnije Narodni magazin, NaMa), i palača u Ilici 12 u stilu venecijanske renesanse koja još postoji.

Za Siebenscheina izveo je 1874. reprezentativnu palaču na današnjem Preradovićevu trgu, koja također postoji, iako je preuređenjem pročelja 1932. potpuno izgubila svoj stilski identitet.

Ta je palača u tada još neformiran prostor na spoju Svilarske/Preradovićeve i Samostanske/Varšavske ulice unijela novo, veliko gradsko mjerilo, a Siebenschein je bio zaslužan za to što je ondje napokon formiran trg. Kuća Vilima Schwarza na uglu Radićeve ulice i Krvavog mosta postoji u izvornom obliku, a mala ploča podsjeća na to da je ondje bila prva telefonska centrala u Zagrebu.