Ime Lavoslava Hartmàna održalo se dugo nakon njegove smrti u imenu Knjižara Lavoslava Hartmàna (Kugli i Deutsch), očito zato što su njegovi nasljednici i bivši suradnici Stjepan Kugli i Albert Deutsch svoje razvojne planove gradili na ugledu što ga je Hartmàn uživao kao knjižar i nakladnik, poslovni čovjek i građanin. U nekrolozima, što su ga 13. lipnja 1881. objavila tri najvažnija zagrebačka dnevna lista, Narodne novine, Obzor i Agramer Zeitung, o Hartmànu, njegovu radu i doprinosu kulturi govori se najljepše. Ni povjesničari ga nisu zaboravili, tako da se njegovo ime nalazi u svim povijesnim prikazima knjižarstva i izdavaštva, od Antuna Cuvaja, Vjekoslava Klaića, Ivana Ulčnika, Josipa Horvata sve do Berislava Majhuta. Dva povjesničara židovstva u Zagrebu i Hrvatskoj Lavoslav Gleisinger i Miroslava Despot posvetila su mu veće tekstove, dok ga Gavro Schwarz spominje u svim prikazima povijesti zagrebačkih Židova u 19. stoljeću. Hartmán pripada pionirima u obje spomenute grane koje se počinju razvijati sredinom, a pun razvoj doživljavaju potkraj tog stoljeća. Za razliku od napisa isključivo koncentriranih na Hartmánovu djelatnost, karijeru i doprinos, u ovoj ćemo skici pokušati spojiti vrijeme i prostor, podsjetiti na mjesta gdje se zadržavao i putanje kojima se kretao, ali i na osobe koje je susretao ili čak bio blizak s njima.

Poput velikog dijela doseljenika i on dolazi iz Mađarske: rođen je 1813. u Nagy Varádu, školovao se u Nagy Kanizsi, radio kao učitelj na tamošnjoj uglednoj židovskoj školi, otvorio i manju knjižaru, no ubrzo se odselio u Zagreb. U Nagy Kanizsi očito je upoznao braću Schwarz, bilježnika tamošnje židovske općine Horama i kantora Meira Leba, čiji su se sinovi odselili u Zagreb i zasnovali tu obitelj i egzistenciju. Sinovi Meira Leba, Ber (umro 1842.) i Salomon (umro 1849.) pripadnici su prve doseljeničke generacije, dok je Horamov sin Vilim u Zagreb došao sredinom 19. stoljeća, već u doba kad su Židovi imali veće slobode i mogli se kao vitalni soj potvrditi na više područja. Hartmàn je oženio kćerku Meira Leba, Elizabetu, a sa svojim šurjacima u Zagrebu održavao veze, najviše s Vilimom, koji ga je najposlije pozvao i nagovorio da se doseli. Čini se, da se ubrzo snašao i na poslovnom planu i u Izraelitskoj općini.

Neposredno nakon što je prispio, kupio je Narodnu knjigarnicu Ljudevita Gaja u Dugoj (Radićevoj) ulici 12, na adresi dulje tradicije. Tu je, naime, od 1797. sjedište imala Typographia Novosel, odnosno tiskara biskupa Vrhovca, koju je vodio suprug njegove nećakinje Antun pl. Novosel. Kuću su od 1806. posjedovali trgovci Nikola i Juraj Mirović, pripadnici grčko-pravoslavne kolonije, koji su poput Židova potkraj 18. stoljeća dobili pravo naseljavanja temeljem tzv. tolerancijskih uredaba cara Josipa II., a u to su doba već bili pokupovali ili sagradili niz kuća u Dugoj, tada glavnoj trgovačkoj i poslovnoj ulici. U toj je kući Ljudevit Gaj 1852. otvorio svoju knjigarnicu s prilično ambicioznim programom: od ponude knjiga na glavnim evropskim jezicima, nota, umjetnina i antikviteta, pribora za pisanje i risanje, uspostavljanja suradnje s knjižarama u domovini i srednjoj Evropi te tvornicama svakojakog pribora i galanterije sve do posebnog cilja: promocije književnosti slavenskih naroda. No zbog financijskih problema Gaj je bio prisiljen već 1853. prodati knjigarnicu knjižaru Ferdinandu Romleitneru, zapleo se s njim u spor sve dok Romleitneru nije dozlogrdilo parničenje, pa je knjigarnicu 1856. prodao Hartmànu. Tako se on sticajem okolnosti našao u najživljem i najnapučenijem ambijentu postbidermajerskog Zagreba, a u teško doba neoapsolutizma i krize.

Nedaleko od njega njegov rođak i prijatelj Vilim Schwarz kupit će iduće, 1857. godine kuću na uglu Duge (kbr. 18) i Krvavog mosta (krb. 2) i urediti tu uskoro najprije špeditersku poslovnicu, a kasnije, već poslije Hartmànove smrti, i prvu zagrebačku telefonsku centralu. Nasuprot Schwarzove kuće, na adresi Duga 20/Krvavi most 1, bila je potkraj 18. stoljeća, kao u kući Mirović gdje se smjestio Hartmàn, također tiskara. Tu je od 1772. Franjo Cerovšek, Regni Croatiae typographus, imao tiskaru i knjigovežnicu, ali i knjižaru. Nešto strmije, u Kamenitoj ulici 8, postoji prva zagrebačka knjižara Franje Župana, osnovana još 1808., a uz nju od 1826. i manja tiskara. Ugledna veća knjižara i knjigovežnica Franje Rudolpha, nalazila se od 1824. pokraj Sto stuba, na adresi Duga 68, a nakon Rudophove smrti 1840. do 1862. vodit će je njegova udovica Klara. Tada najveća Kr. povlaštena narodna ilirska tiskara dra. Ljudevita Gaja nalazi se na Gornjem gradu, na adresi Gospodska (Ćirilometodska) 4 u Gajevoj kući, adaptiranoj 1838. za tiskaru i otpremištvo njegovih novina, Danice i Novina horvatskih, a i drugih tiskanih ovdje.

Neposredno prije, a napose nakon sloma neoapsolutizma tiskarstvo počinje bujati. Tako će se nešto prije Hartmànova dolaska u Zagrebu etablirati litograf Nijemac Karl Albrecht (rođ. 1826.), koji je 1851. preselio svoju litografiju iz Varaždina i uredio u Dugoj ulici 26 tiskaru koju će sustavno proširivati kupnjom manjih tiskara i profilirati se kao jedan od najsvestranijih izdavača sve do smrti 1887. godine. Na adresi Duga 30, poznatoj po glasovitoj gostionici Zur Stadt Wien, bit će na poticaj urednika Narodnih novina Miloša Zeca 1874. osnovana moderna, tzv. Zemaljska tiskara, koja će tu poslovati do rušenja stare kuće i izgradnje palače I. hrvatske štedionice 1882. godine. Također u Dugoj uoici 29 nešto će kasnije Emauel Mučnjak i Hinko Senftleben osnovati novu knjižaru, koja će biti otvorena do 1891. godine.

To je u grubim crtama bio dinamični kontekst, obilježen smjenama ideja i ljudi, ali i određen tradicijom mjesta, u kojem je počeo djelovati Leopold Hartmàn. Sam položaj knjižare na početku Duge ulice, u susjedstvu ugledne apoteke Jurja Augustina i omiljene pekarnice Zeininger te slastičarnice Dragutina Šolca, „najveće i najukusnije uređene“ u Dugoj 7, nije mogao biti bolji. Zahvaljujući vezi Vilima Schwarza s Ljudevitom Gajem, koji mu je 1856. povjerio vođenje svoje tiskare i uređivanje Danice, u kojoj je Schwarz čak objavio nekoliko novela, Hartmàn je od Gaja preuzeo nakladu preostalu u knjižari i, kako utvrđuje Miroslava Despot, nastavio njegovim stopama, zadržavši i ime: Narodna knjigarnica. Već 1860. otvorio je posudbenu biblioteku u katalogu koje je od 2000 naslova do 1865. narasla do 3000, uglavnom djela njemačkih, francuskih i engleskih klasika. Ponesen uspjehom osnovao je posudbenu biblioteku i u Sisku.

Izrada kataloga, ne samo za posudbenu biblioteku koja je nosila određen stalan prihod, nego napose za knjižaru, bila je uvjet dobrog poslovanja i suradnje s knjižarama u drugim centrima. Katalog knjižare na njemačkom jeziku Hartmàn je sastavio sam i izdao 1866. godine. Iz njega se vidi da je uz strane knjige i prijevode prodavao i hrvatske knjige, a uz beletristiku školske knjige i slikovnice, koje je sam pisao i opremao. Ugled mu je pribavila luksuzna spomen-knjiga Prve gospodarsko-šumarske izložbe, održane u Zagrebu 1864. godine.

Budući da se posao razgranao, Hartmàn je 1869. pozvao iz Nagy Kanizse Ignatza Granitza, učitelja na istoj onoj školi, gdje je nekada i sam bio namješten. Granitza je postavio kao upravitelja knjižare. Iste se godine odlučio upustiti i u nakladništvo, to jest tiskarstvo i prekupio bivšu karlovačku tiskaru Abela Lukšića. Iste je godine temeljem natječaja dobio pravo izdavanja školskih knjiga i time postao prvi hrvaski nakladnik udžbenika. Granitza je postavio kao upravitelja tiskare, a 1878. osnovao s njim i veletrgovinu papira pod imenom Hartmàn & Granitz. No u svim poduzećima glavni ortak bio je Vilim Schwarz, koji je očito kao poduzetnik već stekao imetak. O uskoj povezanosti te trojice govori i to, da je Granitz živio u Schwarzovoj kući na Krvavom mostu od 1875. do 1882., dakle, još godinu dana poslije Hartmànove smrti.
Hartmàn je, kako svjedoči oglas iz 1869., želio da se striktno odijele Knjigarna Leopolda Hartmána i Knjigovežnica Leopolda Hartmána i ujedno objavio da su mu ravnopravni partneri Schwarz i Granitz. Proizvodnja se povećava na svim razinama: u izdavaštvu, u tiskari, a knjižara ima sve bogatiju ponudu, od učila do muzikalija i slika, do djela na glavnom jezicima: njemačkom, mađarskom i hrvatskom. Među veće pothvate pripadaju velik njemačko-hrvatski rječnik, globusi svijeta i Evrope, a najavljeni su globusi Austro Ugarske i kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Sve intenzivnija suradnja s velikim knjižarskim centrima kao što su bili Leipzig i Berlin, Beč i Prag navodi Hartmàna na suradnju u bibliografijama koje služe najprije trgovini, a objavljuju ih stručni časopisi, da bi kasnije bili uključeni u Brockhausove leksikone, glavno vrelo znanja u to doba. Preuzima izradu bibliografija na srpskom, hrvatskom, slovenskom i bugarskom, no zbog slabog odaziva prisiljen je sam skupljati podatke. Nije uspio izdati hrvatsku bibliografiju za razdoblje 1866-1876., što je najavljivao, ali je za slovensku bibliografiju ipak izradio popis hrvatskih književnih djela. Bibliografije nisu imale samo kulturnu vrijednost, nego i poslovnu važnost, prema njima su se ravnali svi naručitelji: privatne osobe, knjižare, obrazovne i znanstvene institucije, bilo da su nabavljali njegova vlastita, bilo tuđa izdanja.

U dvadeset i pet godina djelovanja Hartmàn se pokazao kao svestrani talent – kao poduzetnik i trgovac, izdavač, urednik i autor. Kao prigodom Prve gospodarsko-šumarske izložbe 1864., kad je objavio luksuznu spomenicu, tako se i na velikoj izložbi Društva umjetnosti, održanoj potkraj 1879. u tek dovršenoj palači baruna Dragutina Vranyczanyja na Zrinjevcu (danas Arheološki muzej), mogao pohvatiti divot- izdanjem Miltonova Izgubljenog raja i nizom umjetničkih monografija.
Čini se, da se od 1880. njegova kronična plućna bolest pogoršala, a teško zdravstveno stanje prisililo ga je da knjižaru sredinom 1881. proda svojim pomoćnicima, knjižarima Stjepanu Kugliju i Albertu Deutschu, nakon što ju je iz Duge ulice preselio na novu adresu: Gajeva 4, a u sklopu bolnice Milosrdne braće. Dva tjedna poslije Leopold/Lavoslav Hartmàn preminuo je u svom stanu u Kukovićevoj (danas Hebrangovoj) ulici. Prema prikazu u Narodnim novinama, što ga donosi Miroslava Despot, tamo se sakupila „samo ne čitava obćina izraelska“, a pridružilo joj se „mnogo kršćanskog svijeta“. Govor je održao rabin dr. Hosea Jakobi, a potom je povorka s lijesom prekrivenim vijencima poslovnih drugova i prijatelja na četveropregu krenula Gajevom, preko Jelačićeva trga na Mirogoj. „Njegov trud urodio je lijepim plodom. Najveća uspomena ostati će mu u izdanjih hrvatskih knjigah“, zaključuje se u izvještaju Narodnih novina. Zahvalnost su mu izrazili njegovi pomoćnici i nasljednici čuvajući njegovo ime godinama, dok je Granitz s Vilimom Schwarzom oplodio kapital znanja što im ga je darovao Hartmàn već 1882. kupnjom i reorganizacijom njegove tiskare. Ona će do Granitzove smrti 1908. poslovati pod imenom Granitz & Comp., a od 1919. kao Tipografija d. d. izdavati najvažnije novine: Obzor, Jutarnji list i Večer sve do 1941. kad se gasi uspostavom NDH, što melakolično i s empatijom evocira Josip Horvat u Zapiscima iz nepovrata 1900 - 1941.

Uz opće obrazovanje i književnu kulturu Hartmàn je očito posjedovao izrazitu socijalnu inteligenciju, koja mu je omogućila da se tako brzo integrira u zagrebačku sredinu i društvo, o čemu svjedoči ugled koji ga je preživio. Mnogo manje o njemu se zna kao pripadniku izraelitske općine, u koju je ušao najvjerojatnije posredovanjem rođaka Vilima Schwarza, predstojnika općine od 1860. do 1873. No Hartmàn je u Zagreb stigao nešto prije, upravo u jeku razmirica, uzrokovanih secesijom male i bučne vlaškoulične ortodoksne grupe, ali i u doba odluke o gradnji novog hrama. Svoj tribut zajednici dao je kao ravnatelj škole, ukinute 1852. „zbog nestašice sredstava poradi razdora u općini“, kako piše Gavro Schwarz 1939. i ponovno otvorene 1855. godine. Čini se, da se Hartmàn smjesta, čim se doselio uključio da doprinese konsolidaciji, kojoj je trebalo vremena. No o tome nema izravna svjedočenja, kao što se gotovo ništa ne zna o njegovu djelovanju u općini.

Stoga preostaju nagađanja: kako je pratio svog rođaka, prijatelja i ortaka, nadasve aktivnog i ekstenzivnog Vilima Schwarza, kako je doživio izgradnju i posvećenje sinagoge , kako objavu zakona o ravnopravnosti 1873., s kime je bio blizak osim sa Schwarzom i Granitzom? Kako bilo, njegova karijera i uspjeh nalik su onima koje su sredinom 19. stoljeća ostvarili njegovi vršnjaci Jacob Betlheim, Leopold Baumgärtner i Daniel Herman, sva trojica trgovci sukna i konfekcije, Israel Rosenfeld, draguljar ili najuspješniji Jakov Weiss de Polna, veletrgovac, komorni savjetnik i predstavnik grada Zagreba za podizanje industrije i trgovine, mecena i filantrop – o kojima hrvatska historiografija zna ponešto, malo ili ništa.