Naselje Vicus Latinorum u kaptolskom podgrađu prvi put spominje se 1198. godine, ali pretpostavlja se da je nastalo još nakon osnutka biskupije (1094). Žitelji su mu bili ili francuski graditelji, pristigli potkraj 11. stoljeća kad se gradila prva katedrala, ili pak talijanski trgovci i obrtnici, od 12. stoljeća česti kolonisti i u ostalim hrvatskim gradovima, a njegovo ime održat će se u hrvatskim nazivima Laška/Vlaška ves i Vlaška ulica do danas. Nadolaskom opasnosti od Turaka potkraj 15. st. započinje dugotrajna kriza, koja napose pogađa podgrađa. Život se povlači u naselja na dva brežuljka, Greč/Gradec i biskupsko/kaptolsko naselje uz katedralu, koja se otad sustavno utvrđuju. Iduća tri stoljeća podgrađa se, doduše, održavaju, ali ne razvijaju.

Tek u drugoj polovini 18. stoljeća, kad u Zagreb pristižu prvi židovi, Vicus Latinorum počet će se izvlačiti iz dugotrajne letargije, privredno i socijalno osnažiti, pomalo i modernizirati zahvaljujući novim građevnim odredbama. Za taj napredak zaslužna su tri biskupa: Maksimilijan Vrhovac (1752 - 1788 - 1827), Aleksander Alagović (1760 - 1830 - 1837) i Juraj Haulik (1788 - 1837 -1869), nadbiskup, kasnije kardinal. Uza sve razlike, povezuju ih visoko obrazovanje, izrazite mecenatske sklonosti i liberalni stav u ideološkim pitanjima. Iako je Vicus latinorum odvajkada imao autonomiju, glavne su odluke donosili biskupi, njegovi feudalni gospodari, dok su na Gradecu važnu ulogu imali obrtnici i trgovci, organizirani u cehovima. To će se jasno odraziti i u odnosu prema Židovima, koji od početka donose novosti u poslovanju, interesno se povezuju prema načelima stranim tradicijama cehova, pa se oni osjećaju ugroženo i opiru naseljavanju. Naprotiv, u biskupskoj jurisdikciji vrijedi jedino autoritet biskupa.

Prvi židovi pomalo su pristizali u Zagreb od 1787. do 1807. godine, a doseljavanje se – ne u velikoj mjeri - nastavilo 1820-ih, dakle, još za biskupa Vrhovca, da bi se potom povećalo za biskupa Alagovića, a vrhunac doseglo za biskupa Haulika, koji je iskazivao ne samo toleranciju, nego i simpatiju za doseljenike. Tako se zahvaljujući biskupskoj podršci u Laškoj vesi, kako se tada u svakodnevnom govoru naziva Vicus latinorum, stvorila židovska jezgra koja će se održati sve do Holokausta. S obzirom na prostornu omeđenost naselja, koje se prostiralo od južnih kaptolskih vrata (danas Bakačeve ulice) do župne crkve sv. Petra pri njegovu kraju, može se govoriti o snažnijoj koncentraciji nego u gradečkom Donjem gradu, gdje su se Židovi razmilili u tada rahloj urbaniziranoj zoni, uglavnom u Petrinjskoj ulici, manje Ilici.

Ta će se zajednica izrazitije profilirati od 1841. godine kad unutar Izraelitske općine počinju rasprave o reformama u bogoslužju koje će završiti raskolom, naposljetku odijeljivanjem vlaškouličnih Židova od dotad jedinstvene matice i težnjama za osnutkom vlastite i autonomne općine. Podsjetit ćemo na neke istaknutije ličnosti o kojima je već bilo govora i koje su dale obol socijalnom životu vlaškoulične kehile u doba prve secesije ortodoksne manjine (1841-1858).

Tu su najprije Jakov Stern i njegov sin Filip, glave najstarije i najmnogoljudnije porodice. Na socijalnu scenu 1840-ih stupa Filipov sin Ignac Stern sen. (Zagreb 1810 - Zagreb 1869), kožar.

On je 1837. oženio Rozaliju, kćerku Leopolda/Jehude Ornsteina, predvodnika grupe tradicionalista, 'starovjeraca' koja se okupila oko rabina Arona Palotte u borbi protiv reformi koje je donio rabin Moritz Goldmann. U užoj jezgri oko Ornsteina bio i njegov šogor Samuel Hönigsberg (Zagreb 1819 - Zagreb 1877), štavilac kože, suprug druge Ornsteinove kćerke Nanette, nakratko i predstojnik novoosnovane vlaškoulične općine, osnovane 1843. Nakon smrti rabina Palotte (1843), potom i Ornsteina (1846), ta dvojica uz novog predstojnika Marcusa/Marka Singera i njegove zamjenike Josefa/Josipa Figattnera i Alberta Sterna (koji nije pripadao starosjedilačkoj obitelji Stern), nastavljaju borbu za autonomiju male ortodoksne općine, kojoj je najviše političko tijelo, Ugarska dvorska kancelarija, još 1843. osporila legitimitet. Njezin pravorijek potvrdila je i Zagrebačka županija (12. rujna 1846) odredbom o jedinstvu općine kojoj pripadaju svi Židovi grada i županije, s time da 'starovjerci' (ortodoksi) mogu imati vlastitu bogomolju i rabina, ali moraju materijalno sudjelovati u održavanju općine. No nešto prije toga vlaškouličani uredili su manju bogomolju u Ružičnoj/Kurelčevoj ulici uz dopuštenje biskupa Haulika, koji se očito nije obazirao na odredbe političkih vlasti.

Na oficijelnom, načelnom stajalištu vlasti, sporazum između Općine i borbene vlaškoulične manjine ostvaren je tek 1851. godine, kad se potonja svečano obvezala da će pristupiti 'jedinoj i nedjeljivoj' religijskoj zajednici i održavati 'bratsku slogu'. Na glavnoj skupštini iduće, 1852. godine odlučeno je da će općina održavati obje bogomolje, no ponovne razmirice izazvao je izbor novog rabina Leopolda Rockonsteina, na što je Banska vlada reagirala naredbom da se ima stati na kraj razdoru i anarhiji. Idućih će se godina svi predstojnici truditi da se spor poravna, što, čini se, i nije bilo lako.

Tako se Jakov (Jacques) Epstein (Zagreb 1822 - Baden kraj Beča 1859), sin spomenutog Samuela Epsteina, prigodom svog izbora, 19. lipnja 1853, u velikom programskom govoru zalagao za konsolidaciju i razvoj općinskih institucija, ali je već iduće godine odustao od dužnosti jer nije uspio poravnati spor s ortodoksima. Određeno olakšanje osjetilo se ipak pošto je otpušten rabin Rockonstein, a 30. listopada 1855. donesena je zajednička odluka o gradnji novog hrama, što je potvrđeno na skupštini 30. ožujka 1856. godine. Tradicionalisti su svoju solidarnost uvjetovali odbacivanjem reformi u bogoslužju, a čini se da je jedinstvo bilo potvrđeno i izborom Josefa/Josipa Hochstädtera (žup. Veszprém 1817 - Zagreb, 1909) za predstojnika Općine 1855. godine. Njegov nasljednik, ugledan i opće poznat liječnik i općinski mohel, dr. Moritz/Mavro Sachs, u svom se mandatu (1855 - 1860) posebno posvetio jedinstvu zajednice. Tako je na skupštini Općine 30. ožujka 1856. zaključeno da u bogoslužju neće biti reformi, početkom 1858. zatvorena je ortodoksna bogomolja, ali i otpušten reformistički rabin Leopold Rockonstein. Za tri godine počet će ozbiljne pripreme za izgradnju nove sinagoge.

Labilna ravnoteža održat će se do posvećenja novog hrama 1868, nakon čega će Hochstädter ponovno povesti borbu za autonomiju i uspjeti uz dozvolu vlasti 1879. osnovati ortodoksnu općinu kojoj je dugo godina bio predsjednik, sve dok 1906. nije ukinuta. U socijalnom i duhovnom životu vlaškouličnih Židova 'starovjeraca', Hochstädter je stekao najviši autoritet. Bio je imućan trgovac i poduzetnik, a s Karolinom Spitzer (Zagreb 1829 - Zagreb 1902), kćeri Moritza Spitzera (Güns/Köszeg/Kiseg ? - Zagreb 1843), poslije Davida Bluma najimućnijeg pripadnika općine 1840-ih, koju je oženio 1829, imao je desetoro djece koja su ostavila brojne potomke u Zagrebu.

Među istaknute pripadnike vlaškoulične zajednice, sredinom 19. stoljeća uglavnom obrtnike, trgovce, rjeđe veletrgovce koji ubrzano razvijaju poslovanje do najvećih razmjera, pripada još nekoliko ličnosti i velikih obitelji. Tu je već spomenuti Jonas Alexander, veletrgovac, dugogodišnji gradski zastupnik i predsjednik Hevra kadiše (1883 - 1914) sa suprugom Rosalie/Rozom, kćeri Ignaca Sterna.

Oni će ostati vjerni Vlaškoj ulici, kao i Benjamin Deutsch (Trebitz/Třebič 1793 - Zagreb 1859), otac također prethodno spomenutog Filipa/Benjamina, veletrgovca drvom, koji će kao i njegovi sinovi Vilim i Albert biti poznat pod predikatom Maceljski. Od 1841. u Vlaškoj ulici živi krojač Jacob Betlheim (Nagykanizsa 1810) čiji će sin Milan otvoriti jednu od prvih velikih trgovina konfekcije u Zagrebu, a unuk, liječnik dr. Stjepan, u 20. stoljeću biti pionir psihoanalize i pobornik Freudova nauka. I Simon Pick (Komorn 1816.), u Zagrebu od 1842, započeo je s malom trgovinom, među ostalim i kožom, da bi je njegovi potomci razvili do specijalizirane veletrgovine. Njegov šurjak, brat njegove žene Rozalije Moses iz Varaždina, bio je Samuel Moses (Varaždin 1823 - Zagreb 1912), u Zagrebu od 1851, bankar i tvorničar, predsjednik općine od 1860. do 1873. zajedno s Vilimom Schwarzom, kada je sagrađen hram, a razvoj Izraelitske općine osiguravaju pripadnici mlađe generacije.

O vlaškouličnoj općini nešto govore podaci o kućevlasnicima iz službenih popisa kuća od 1862. do 1878. godine, nakon što su 1860. Židovi u čitavoj Monarhiji dobili pravo da kupuju nekretnine. Tako u gornjoj Vlaškoj imaju kuće Jonas Aleksander (kbr. 21), spremište Ignac Stern i sinovi (kbr. 27), kuće Cecilija Schürer (kbr. 32), Jakob Spiegelhalter (kbr. 34 i 34 a), u donjoj Vlaškoj Ljudevit Engelsfeld (kbr. 50 A), Ljudevit Alexander (kbr. 55 i 57), Makso i Jakov Deutsch (kbr. 68), Vatroslav Pick (kbr. 121). To, dakako, nisu sve vlaškoulične židovske adrese, a ni kuće nisu se održale, osim nekoliko iznimaka. Nakon 1878. podatke o njima treba tražiti na drugim mjestima jer se otad ne provode popisi kao prije.

Kako bilo, prisutnost Židova prve, druge, pa i treće generacije znatno je obilježavala život Vicusa Latinoruma još duboko u 19. stoljeću. No još sredinom stoljeća oni su već posjedovali kuće u Donjem gradu, gdje će ubrzo biti sve više Židova, bilo kao vlasnika kuća u kojima će stanovati, bilo kao vlasnika lokala u kojima će poslovati. U Vlaškoj ulici stanovat će kasnije, u 20. stoljeću doseljenici sefardi iz Bosne, očito bliski uvjerenjima i religijskom praksom ortodoksnima. Oni su 1926. u Zagrebu osnovali svoju općinu, a njihove je sudbine u doba NDH i Holokausta istraživala i prikazala Vlasta Kovač. No o njima, kao ni starosjediocima, 'starovjercima', ali ni drugim Židovima, u današnjoj Vlaškoj ulici nema ni spomena.