Poznat po stavu da svoj život smatra 'nekom vrstom kvazispontanog performansa (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog', Crtalić (marijancrtalic.blogspot.com) široj javnosti najpoznatiji je po projektu Festival Željezara, započetom u Sisku, gradu slučaju. Međutim, on već godinama radi projekte obuhvaćene ciklusom 'Mogućnost otpora', u kojima se bavi, kako kaže, 'standardnim sisačkim korupcijskim pričama koje su ogledalo državnog aparata i obrnuto'. Zbog svog umjetničkog aktivizma završio je na sudu i bio optužen za klevetu, tj. za verbalni delikt, a odgovor na žalbu čeka već tri godine.

Na izložbi 'Mogućnosti otpora/nadogradnja' prikazali ste foto i video materijale te ostale dokumente poput novinskih tekstova i intervjua, kojima su uglavnom zabilježeni vaši performansi i izložbe. Koja je osnovna ideja tog vašeg dugogodišnjeg ciklusa 'Mogućnost otpora'?

Moj projekt 'Mogućnosti otpora' umjetnički je najizraženiji u 20-ak performansa, koje sam izveo u zadnje četiri godine, a razvio se na osnovu medijskih napisa o mojoj umjetnosti i mom aktivizmu. Neki od najzanimljivijih performansa iz tog ciklusa mogu se vidjeti na mom Facebook profilu preko kojeg inače ide dobar dio mog angažmana. Dio toga je i projekt 'Nevidljivi Sisak' o zapostavljenoj kulturnoj baštini, kojim sam htio razbiti 'čamotinju' i dosadu koja me obuzme čim dođem u Sisak. Od istraživanja nekadašnje socijalističke kulturno-političke podloge i prakse izgradnje, došao sam do suvremene standardne hrvatske prakse razgradnje i rasprodaje, ali nisam se zadovoljavao uopćenom kritikom današnjeg sistema. Prvenstveno su me zanimali konkretni putevi love i protagonisti svega što nam se događa. Dozlogrdilo mi je gledati političke aparatčike bez naobrazbe kako upravljaju ljudima kao stadom, držeći ih u 'toru' pomoću sudskih tužbi, otkaza i sličnih ucjena. Sve to, na državnoj razini, prevelik je zalogaj za mene, pa sam se odlučio baviti onim što smatram da je u okviru mojih kompetencija i sposobnosti, a to su standardne sisačke korupcijske priče koje su, uostalom, ogledalo državnog aparata i obrnuto.

Na izložbi su zastupljeni i materijali koji prikazuju projekt 'Festival Željezara', čiji ste idejni začetnik. Jesu li festival i njegova socijalno angažirana umjetnost bitno utjecali na cjelokupnu situaciju u gradu, posebno u kulturi?

Za sada, ništa bitno nije promijenio. Festival je posljedica mog dugogodišnjeg brendiranja totalno zapostavljene sisačke, tj. željezarske kulture, a sve je urodilo konačnim prihvaćanjem, još od strane bivše HDZ / HSP vlasti, cjelokupne industrijske baštine kao relevantne sisačke kulture. Promjena vlasti 2013. godine, samo je učvrstila poziciju novoproglašene sisačke kulturne baštine i otvorila vrata struci da se bavi stručnim pitanjima, a tu je mjesto našao i festival Željezara. No i dalje su u gradskim kulturnim institucijama horde uhljeba koje štite kolektivni ugovori, sedamdesetak zaposlenika u kulturi s pokrivenim hladnim pogonom, odnosno, institucije koje financijski i programski dišu na škrge. I dalje je uobičajena stvar rezati kulturu kad zagusti u sektorima koji loše posluju. Ti sektori se ne kažnjavaju, ali kultura je kriva i kad nije kriva, odnosno, umjesto da se reže nekoliko stotina viška zaposlenih gutača proračuna u sisačkoj gradskoj upravi, reže se sve ostalo, a kultura ponajviše. O izostanku neke kulturne strategije nema potrebe ni pričati, to je konstanta.

Je li se nešto promijenilo s promjenom vlasti u Sisku?

Postoji nekakav trud novih vlasti da nešto poprave, ali koruptivne prakse bivših struktura toliko su metastazirale da je još uvijek teško vidjeti svjetlost na kraju tunela. Aktualna SDP vlast, prvi put, u Sisku je osnovala gradsko kulturno vijeće sastavljeno od nestranačkih kulturnih stručnjaka, čime je omogućila financiranje projekata na temelju objektivne stručne procjene. To je jako razljutilo aktualnu oporbu, vjerojatno zato što će to onemogućiti dosadašnje, praktički neprikriveno, pranje love. Oporba u svojim medijskim napadima, primjerice, optužuje i mene i moj festival na temelju evidentno utuživih laži, ali ih neću tužiti samo zato što nemam novca i živaca upuštati se u to. Nova vlast, koju optužuju za sva postojeća i nepostojeća zla, ne želi nikog tužiti zato što ne žele da ih javnost percipira kao bivšu vlast, koja je tužbama uvelike održavala pokornost građana.

Objavili ste da ovom izložbom, kao uostalom i većinom vaših ranijih projekata, želite potaknuti pojedince i skupine na borbu za svoja prava. Može li umjetnik aktivist 'probuditi' gledatelje i motivirati ih na neki aktivizam?

Umjetnik može stvoriti dodatni motiv, odnosno, potaknuti nekoga da pokuša nešto napraviti. Zapravo, bilo koji pojedinac s imalo pameti u glavi može napraviti svašta ako se bavi onim s čime se najbolje zna nositi. Mislim da nije problem u broju ljudi koji stvaraju kritičnu masu za pokretanje promjena. Puno gora stvar je neupućenost pojedinaca u probleme za čije rješavanje se bore, pa je tzv. borba uglavnom kontraproduktivna. Naime, ljudi se ponekad nekompetentno aktiviraju na svim poljima spašavanja svijeta te time koče pojedince koji znaju što rade, kao i neku konkretniju akciju. Tu su i lažni aktivisti koji se, izvodeći pompozne akcije, zapravo slikaju za medije, ali osnovnu strukturu problema ostavljaju netaknutu. Naravno, čast izuzecima i ljudima koji uspješno 'hendlaju' svoje akcije unatoč svemu i postižu neke rezultate, ali takvi su u manjini. Pod rezultatima prvenstveno smatram konkretne promjene određenih praksi, primjerice, zakona, odnosno njegovog provođenja.

Budući da se u ciklusu 'Mogućnosti otpora' bavite lokalnom korupcijom, načinima gospodarenja novcem i financiranjem upitnih kulturnih projekata u Sisku, možete li objasniti što vas je najviše motiviralo da se opredijelite za takvu angažiranu i političnu umjetnost?

U početku me je potaknula zavist prema ogromnim sredstvima koja su se dodjeljivala diletantima te općenito činjenica da kriminalci i primitivci putem kojekakvih udruga i projekata peru, tj. kradu od građana novac i dijele ga među sobom, pritom ne ostavljajući nikakav trag u životu i kulturi grada. Milijuni kuna otišli su u džepove diletanata koji nisu napravili praktički ništa, dok su istinski stručnjaci s minimalnim iznosima realizirali velike i nagrađivane projekte, no zbog toga su, uglavnom, ostajali bez potpora te odlazili iz grada ili se prestali baviti onim što znaju i žele raditi. Dakle, bilo mi je krivo zbog svega toga i puknuo mi je film, nisam imao što izgubiti te sam, na temelju vlastitog istraživanja i provjerenih činjenica, krenuo u otvoreni medijski rat s njima.

Svojedobno ste pokrenuli i kulturnu revitalizaciju Siska, snimili kasnije nagrađeni film 'Industrijski raj'...

Pojam kulturna revitalizacija, kao i ideju nekog opsežnijeg događanja, primjerice festivala, upotrijebio sam u prvoj aplikaciji za projekt 'Nevidljivi Sisak' 2007. godine, ali tada nije bilo interesa za neku ozbiljniju suradnju Grada sa mnom. Dvije godine zaredom dobivao sam sredstva od grada Siska i bio sam sretan zbog toga. Ali sve je prestalo kad sam saznao kolike iznose dobivaju koječiji uhljebi i kad sam se usudio spomenuti netransparentan način raspolaganja novcem Grada Siska, naročito u kulturi. I dalje sam dobivao sredstva, no samo u izvještajima u javnim glasilima, ali na račun ne. Kad smo 2010. Marko Tadić i ja, oboje Siščani, dobili nagrade T-HT @ MSU, Sisački tjednik, koji inače uređuje brat bivšeg gradonačelnika, nije htio objaviti tu vijest. Neslužbeno mi je rečeno da oni ne smiju objaviti vijest o meni kao dobitniku te nagrade jer sam se zamjerio gradskim čelnicima. Naravno, prestankom dodjeljivanja sredstava od grada Siska, porastao je moj interes za pozadinu ogromnih financijskih dodjela za projekte sisačkih kulturnih diletanata te sam tako ubrzo došao u sukob s onima koji su preko sisačke kulture prali lovu. Tu mi je žena bivšeg sisačkog gradonačelnika zaprijetila fizičkim nasiljem te mi je taj slučaj bio prvi light motiv za nastajanje cjelokupnog projekta 'Mogućnosti otpora'. Sama me je pozvala da preselimo Facebook sukob u medije, da bi se vrlo brzo povukla iz svega, vjerojatno u strahu da se određene državne službe i organi ne počnu intenzivnije baviti njome. Moje medijske akcije dosta su pripomogle da državna revizija ukine njenu koncertnu direkciju kao suvišnu i nepotrebnu u Sisku - gradu slučaju, ali je bivši gradonačelnik odlučio preseliti istu u galeriju Striegl, tako da sada ta galerija obavlja, uz sisačku muzičku školu i Centar za kulturu, posao organizacije koncerata klasične glazbe, a i dalje zapošljava dotičnu gospođu.

Zbog svog umjetničkog aktivizma završili ste i na sudu za vrijeme prijašnjeg političkog saziva. Što je bio neposredni povod i kako je to završilo?

Povod je bio moje navodno pisanje na Facebooku kako je gradonačelnik prodao prostor gradske galerije Striegl jednoj austrijskoj banci i kako je cca 10 milijuna kuna, dobivenih prodajom, trebalo biti namijenjeno za preuređenje jedne stare građevine u novu galeriju, ali je novac, pošto projektna dokumentacija za novu galeriju navodno nije valjala, preraspodijeljen u druge gradske sektore, no ne postoje računi koji to potkrepljuju. Optužen sam, na temelju svjedočenja gradonačelnikovih zaposlenika i kućnih prijatelja i kumova, zbog klevete, iako moju navodnu objavu na Facebooku nisu pronašli zato što ni ne postoji. No došao sam do kupoprodajnog ugovora i gradskog izvještaja o preraspodjeli novca, koji mi ipak nisu pomogli, jer na moj upit gdje su računi koji to pravdaju, gradonačelnikov advokat je rekao da Grad nije dužan pokazivati račune. Svejedno sam osuđen jer sam svojim tobožnjim navodima nanio štetu ugledu gradonačelnika, iako zakon verbalnog delikta nije postojao kad sam tužen te je u mom slučaju primijenjen retrogradno. Uložio sam žalbu na tu krajnje apsurdnu i nelegitimnu presudu i odgovor čekam već oko tri godine.

Što nam to govori o slobodi umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj te o državi u kojoj umjetnik zbog svog umjetničkog rada može završiti na sudu?

To nam govori da živimo u državi verbalnog delikta i sofisticiranog političkog progona kao sasvim legitimnih oblika pritiska na građane koji se usude pitati na što se troše njihov novac. Gradonačelnika, kao i sve ostale političare, plaćamo svi MI i oni bi trebali biti pristojni i na usluzi nama, a ne obrnuto. Strah od gubitka posla uslijed potencijalne buduće podjele vlasti, u Sisku itekako postoji, tako da nisam ni na ovoj izložbi mogao raditi baš sve što sam htio. Odnosno, neki su me ljudi zbog straha od gubitka posla zamolili da ne izložim neke medijske materijale u kojima se spominju konkretne malverzacije i osobe. Siščani se i dalje boje slobodno misliti i govoriti.

U proljeće, u sklopu Maxartfesta, izveli ste performans 'Hipnoza', kada ste se građanima na Kvaternikovom trgu u Zagrebu predstavljali kao gradonačelnik grada Zagreba, a oni su 'gradonačelnika' kudili, hvalili, predlagali rješenja. Kakvo vam je to bilo iskustvo?

Taj sam performans zamislio prije no što je Bandić uhapšen, ali je izveden drugi dan nakon njegovog hapšenja. Htio sam parafrazirati opčinjenost građana poznatim imenima i slijepo vjerovanje u dobrotu ljudi koji preko medija obećavaju čuda, iako uopće ne poznaju osobno te ljude. Zapravo, htio sam svojim lažnim predstavljanjem utjecati na psihu građana da prihvate moju sugestiju i ponašaju se prema meni kao prema gradonačelniku. Činjenica je da sirotinja i dalje vjeruje u njegovu nevinost, iako si uopće ne postavljaju pitanje čijom zaslugom su pali na prosjački štap. Većina sugovornika potpalo je pod 'hipnozu' i prihvatila me kao gradonačelnika, a nekolicina, kojima vjerojatno nije bilo do šale, me je otpilila.

Kakva je danas situacija u Sisku, s obzirom na devastaciju počinjenu za vrijeme bivših političkih garnitura, primjerice, uništavanje raznih arhiva i fonda spomenika iz socijalizma te smrt Željezare, koja je nekad zapošljavala 14 tisuća ljudi i vide li se neki bitni pomaci?

Grad odumire i demografski i kulturno, nove vlasti trude se potaknuti malo poduzetništvo da zaživi i zamijeni nekadašnju industrijsku mega produkciju, ali to sve ide jako sporo, tako da nekih bitnijih pomaka nabolje nema, a trendovi nezaposlenosti i iseljavanja još uvijek su jači. Sisačka inteligencija odavno se odselila u veće gradove ili u inozemstvo. Nove vlasti u dvije godine svog mandata izgradile su više nego bivše garniture u 23 godine njihove vladavine, ali ih kriminalci koji su godinama kao ugledni građani pljačkali i uništavali na sve strane, sada žestoko prozivaju za sve ono što su sami radili. Proračun je iz godine u godinu sve manji, uhljebljenike štite kolektivni radni ugovori i teško ih je otpustiti, politika i dalje nadvladava struku, novca za kulturu je sve manje i nekakav ozbiljniji rad u kulturi grada Siska i dalje se ne isplati, a osim financijskog gubitka, pogoduje i gubljenju živaca, odnosno zdravlja.

Ima li Sisak potencijala za gospodarski oporavak i za neku novu kulturnu proizvodnju?

U nekoj doglednoj budućnosti kad će se napraviti opća, a naročito kulturna strategija grada te strogo odijeliti stranačka politika od struke, i kad će se ljudi zapošljavati po kvalifikacijama, a ne po vezama, sve je moguće. Za sada ne vidim neku perspektivu osim odlaska u inozemstvo, a odlazak u inozemstvo, ako se i desi, ne znači odvajanje od lokalne problematike, već, osim boljih uvjeta za rad, proširenje vidika i suradnje s novim ljudima i organizacijama.