Premijerom 'Fedrine ljubavi' u Zagrebačkom kazalištu mladih kazališnoj režiji vratio se Božidar Violić, jedan od najuglednijih iz te branše. Učenik Branka Gavelle koji je sudjelovao u svim prijelomnim trenucima domaćeg kazališta i prošao sve njegove instance, danas radi u tempu ritardando, od jedne predstave svake dvije, tri godine. Posljednje, ili pretposljednje režije tako su mu bile Ćopićeva 'Ježeva kućica' u Zagrebačkom kazalištu lutaka 2009. i Matišićevi 'Sinovi umiru prvi' u Dramskom kazalištu Gavella 2006. godine.

Nema medijskog istupa u kojem ovaj redatelj ne spominje i dramatičare, što je donekle i očekivano. Kao što je očekivano i da među njima uvijek stoji jedno ime – Mate Matišić, s kojim surađuje i kao dramskim piscem i kao skladateljem.

'Za Matišića postoji zanimanje, ljudi žele da im nešto napiše, ali ne žele igrati njegove 'Anđele Babilona', koji su u mojoj režiji, ponovno u Gavelli, igrali točno četiri puta. Taj tekst i danas, ili danas još više, govori sve što treba reći, i Zagrebu i Splitu. Jer, kod nas se pljačka po zakonu. Onaj Glembaj u šumi danas bi to sve mogao obaviti i bez ubijanja, ne kao drumski razbojnik nego kao istaknuti stanovnik grada.'

Ovo posljednje već podsjeća na Brechta, čije ime se i u recentnim događanjima, u nas i u svijetu, sve češće (ponovno) spominje. Božidar Violić, međutim, nikad nije režirao njegov tekst.

'U socijalizmu mi se nije režiralo Brechta, jer on je rušio kapitalizam i nije mi se činilo uzbudljivo to raditi u takvom kontekstu. A danas mi se čini da je zastario jer se kapitalizam razvio u razmjeru koji nije mogao slutiti. Brecht mi je zanimljiv najprije po svojim kazališnim teorijama.'

Je li onda današnje vrijeme primjerenije Matišiću nego Brechtu?

'Moglo bi se tako reći, ali ovdje je i Matišić kao pisac likvidiran. Zato živi od glazbe. Njegova 'Posmrtna trilogija' nikad nije odigrana u Gavelli, a trebala je. Namjeravao sam ponuditi ZKM-u srednji dio, 'Ženu bez tijela', jer to treba igrati u prostoru kakav je dvorana Polanec. A treći dio je zaista strašan, to treće braniteljsko samoubojstvo je zaista izvan svake pameti.'

'Fedrinu ljubav' Sarah Kane, tekst koji je Violić sam predložio ZKM-u, može se čitati i kao tvrditi da dokaz da fascinacija smrću nadilazi fascinaciju ljubavlju. Nije tako samo kod ove britanske autorice, smatra Violić:

'U našoj literaturi, ne samo dramskoj, vrlo je oskudna ljubavna i erotska tematika. Vidićeva 'Harpa', koju sam radio, imala je nešto od toga, ali svejedno se domaća književnost puno premalo bavi erosom. Jedan od razloga zašto sam radio 'Fedrinu ljubav' je i to, jer u njoj postoji snaga ljubavi koja može sve što poželi, do granica destrukcije i preko njih. U našoj literaturi je u tom smislu Begović najizrazitiji i najbolji pisac, uzme li se kao primjer njegova 'Giga Barićeva'. Nakon toga dolazi Krležina 'U agoniji'. Ali to sve je staromodno prema tome kako ljubav izgleda danas. Tko zna kakva bi bila današnja realno napisana inačica 'Lede', kako bi se oni ponašali... Možda upravo kao Hipolit kod Sarah Kane. Ima ljubavi i u Marinkovićevoj 'Gloriji', ali druga je to vrsta ljubavi. A 'Agonija' i danas, mislim, funkcionira.'

Kad se spominju domaći autori, oni su često svedeni na tek nekoliko tekstova. Zašto, na primjer, nitko u ovim vrtložnim političkim vremenima nije poželio postaviti 'Politeiu ili Inspektorove spletke' Ranka Marinkovića?

'Najbolji njegov tekst je ipak 'Glorija'. 'Politeiu' je radio Spaić, ali nije profunkcionirala jer se Marinković bojao te je priču prebacio u Južnu Ameriku i zato je postala previše udaljena aluzija. To je pogrešno, ali pogrešna je i ova doslovnost kojom se danas pokušava raditi politički teatar u kojem se poimence izvlače ljudi iz politike. Tako to ne može funkcionirati, bez obzira na medijski odjek. Ti političari nisu zanimljivi kao likovi i to je politička intervencija na politiku osobno, a to novine ipak rade bolje od kazališta. U Brešanovoj Mrduši Donjoj nema političara, samo seljaka i seljačina koji su istodobno i marksisti i lupeži, ali je cijeli komad karikatura marksističke ideologije. Tako dolazi do prepoznavanja. U prije navedenim slučajevima nema prepoznavanja.'

Ljubav i prepoznavanje mogu biti i ključne riječi za opisivanje onoga što je u 'Fedrinoj ljubavi' napisala Sarah Kane, koju domaća publika baš i nije mogla upoznati preko domaćih repertoara. Jedan od razloga zašto je ovdje i dalje teško prihvaćena, Violić vidi u činjenici da smo patrijarhalno ili čak ultrapatrijarhalno društvo.

'Povezujemo to s, uvjetno rečeno, jer ne želim nikoga vrijeđati, nižim slojevima društva. Ali naš je problem što je patrijarhalna i takozvana inteligencija, pogotovo humanistička, s izuzetkom rijetkih koje treba poznavati i prepoznavati. I moraju svoje stavove zataškati, jer nije zgodno u društvu pokazati da nisi patrijarhalan. Taj patrijarhat je neprobojan, i mi smo ga svjesni, što naravno ne znači da se kod nas živi moralno. I u tome leži problem naše književnosti, kojoj je jedini izlaz da se o seksu piše seksualno, pa se to naziva hrabrošću. Nije oslobođenost u riječima ili u glagolima, jer onda smo na polju deskriptivne geometrije. A ono što je unutra i što se zaista događa s ljudima, to se ne dira i u to se ne ulazi.'

Međutim, upravo su dvije autorice i kod nas počele otvarati takve teme, najprije donekle ispovjedna proza Mani Gotovac, ali i autobiografska koliko i književna studija ženskog tijela i svega što se s njim događa iz pera Andreje Zlatar, ujedno i Violićeve supruge. Zašto nema sličnih muških knjiga, jer i Violićeva je 'Isprika' autobiografska, ali strogo profesionalna?

'Muškarci nisu na tako nešto spremni zato što žive u samostvorenom patrijarhatu, tvrdi redatelj i nastavlja: 'U ovakvom kontekstu bilo bi uvredljivo opisivati svoje ljubavne avanture jer bi takvo otvaranje bilo uvredljivo za žene o kojima je riječ. Mani Gotovac hrabro piše o tome, ali ja ne mogu, osim kad pišem o stvarima izvan konteksta, kao u 'Izgubljenom dnevniku' objavljenom davno u Gordoganu, gdje sam opisivao što sam radio u Švedskoj. Ne pada mi na kraj pameti da opišem neku ovdašnju avanturu jer bih time kompromitirao osobe u sustavu u kojem sam ja, htio-ne htio, na strani 'vlasti'.'

Božidar Violić jedan je davni tekst završio najavom da će u testamentu svome sinu zabraniti da se ikada bori za slobodu i pravdu. Smatra li se cinikom?

'Ne, ne bih se nazvao cinikom. Samo imam hrabrosti, ili mislim da imam, reći neke stvari.'