Ekipa koja je pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća stvarala prve televizijske klasike vjerojatno nije razmišljala kako će njihove emisije i serije izgledati nakon deset, dvadeset ili trideset godina. Televizija je bila novi medij, brzi medij, donosila je vijesti i zabavu na ekrane po dnevnim sobama, i to ODMAH, i živjela je u tom trenutku. Teško da je itko ikada razmišljao o tome da će televizijske serije negdje u budućnosti postati kao knjige, filmovi, opere, ponekad čak i kao ideologije - da će im se ljudi vraćati, da će ih citirati, da će ponekad po njima formirati svoje životne nazore. No neke od njih to su postale. I u tom kontekstu zanimljivo je promatrati kako su ostarile.

Kada danas gledamo neke klasične serije od prije dvadesetak, tridesetak, čak četrdesetak godina, ono što u njima primjećujemo kao znak da su snimljene u neka prošla vremena nije toliko moda, frizure i zastarjela tehnologija. To smo spremni zanemariti. Ono što, međutim, pridonosi dojmu da je neka serija (loše) ostarjela bitno je manje opipljivo, ali opet - iznimno važno. Kada, recimo, danas gledam 'Prijatelje', neću se opterećivati Phoebinim démodé šlafrok-haljinama ni činjenicom da u prvih nekoliko sezona nitko nema mobitel. Primijetit ću, međutim, laganu transfobiju u odnosu prema Chandlerovu ocu, a i veza Rossa i Rachel neće mi više izgledati toliko romantično, nego krajnje problematična s Rossove strane. Slično je i sa, na primjer, 'Zakonom u Los Angelesu', u kojemu su mnogi sudski slučajevi silno progresivni za svoje vrijeme, ali veza Harryja Hamlina i Susan Dey - također vrhunac TV romantike toga vremena - na svojem početku djeluje krajnje uhodnički. Ideje, atmosfera, poimanje dobrog i lošeg, odnos prema nekim društvenim pojavama i društvenim skupinama ono je što serije, baš kao i mnoga druga umjetnička ili zabavna djela, čini bezvremenskima ili zatočenima u prošlosti.

Tako u zadnje vrijeme na jednom od RTL-ovih programa imamo priliku provjeriti što je vrijeme učinilo jednom od najpoznatijih televizijskih kult-klasika, seriji 'Život na sjeveru'. Bez sumnje jedan od krunskih dragulja američke televizijske produkcije prvi se put na malim ekranima pojavio 1990. godine, s tek nekoliko mjeseci vremenske razlike od 'Twin Peaksa', drugog kult-klasika kojemu se pripisuje sličan utjecaj na razvoj TV serija novog milenija. Konkretnije rečeno, ove mu je godine trideset i jedna godina, što su u televizijskom svijetu nesumnjivo veteranske godine i dobar povod da još jednom promotrimo kako nam danas, iz ove perspektive, sjedaju zgode, nezgode i ideje izložene u toj sagi o mladom newyorškom liječniku koji se protiv volje nađe usred nedođije najmlađe američke države - Aljaske.

Za one koji se možda ne sjećaju, 'Život na sjeveru' priča je o mladom liječniku iz New Yorka, Joelu Fleischmanu, kojemu je država Aljaska financirala studij medicine na prestižnom sveučilištu Columbia, pod uvjetom da nakon završenog studija i staža odradi četiri godine na Aljasci. Misleći da će svoju obavezu odraditi u modernoj bolnici u najvećem aljaškom gradu Anchorageu, Fleischman po dolasku na Aljasku s užasom shvaća da su ga dodijelili zabačenom gradiću Cicelyju, u kojem živi manje od tisuću stanovnika i svi se sadržaji nalaze na jednoj, glavnoj ulici. Utemeljena na iskustvu čovjeka koji se našao sasvim izvan svojeg elementa, serija se, pogotovo na svojem početku, bavila Joelovim zgodama i nezgodama u srazu s neobičnim stanovnicima mjestašca na samom rubu aljaške divljine.

No iako Cicely doista jest u zabiti, po njemu redovito lunjaju sobovi, medvjedi katkad raskopavaju kante za smeće, a brojni Joelovi pacijenti žive u divljini, zagrnuti dabrovim krznom - Joel će ubrzo uvidjeti da stanovnici tog gradića nisu ono što je očekivao. I dalje su mu čudni, i dalje teško shvaća njihovu privrženost takvom životu, ali otkrit će i da njegovi novi sugrađani nisu baš zaostali primitivci iz divljine, nego da široki nazori, bogato iskustvo, ekscentričnost i raznolikost obitavaju i izvan riječnih granica superurbanog Manhattana.

Joshua Brand i John Falsey, autori ove serije televizijski su veterani za kojima su već u to doba stajale superkvalitetne serije, kao što je priča o kućnoj pomoćnici okružnog suca s američkog juga, 'Odletjet ću', dobro poznata i domaćem gledateljstvu. U 'Životu na sjeveru', kako su i sami poslije govorili u brojnim intervjuima, htjeli su dočarati jedan imaginaran, pomalo utopijski svijet zajednice koja prihvaća svakoga i ne osuđuje nikoga i kako se u njoj snalazi jedan urbani, neurotični Newyorčanin woodyallenovskog tipa. Joel Fleischman, superobrazovani liječnik s jednog od najboljih američkih sveučilišta i stanovnik jedne od najkozmopolitskijih metropola na svijetu, čovjek koji bi trebao imati najšire od širokih vidika, tu se pokazuje krućim i opterećenijim predrasudama negoli stanovnici divljine u koju je došao. Brand i Falsey to su djelomično postigli time što su od dijela stanovnika Cicelyja načinili došljake kao što je i Fleischman, ali još više time što su u Cicely utkali idealnu verziju američkog pionirskog duha, tako usko povezanog s novim prostranstvima i novim granicama najmlađe američke savezne države.

U tome uglavnom leži razlog zbog kojeg serija i dan-danas, trideset godina nakon premijere - djeluje svježe i aktualno. Naravno, nemoguće je ne primijetiti određene tehnološke zastarjelosti, kako u sadržaju serije, tako i u kvaliteti samog snimanja, a uvijek je tu i ona stara priča s frizurama, automobilima i ostalim modnim obilježjima. No gledanje reprize 'Života na sjeveru' ovih dana, u repriznom terminu trideset i jednu godinu nakon prvog prikazivanja, otkriva da je ta serija iznimno dobro ostarila. U njoj su ideje progresivne i zanimljive, likovi snošljivi i otvorena uma, odnosi kompleksni, ali ljudski uvjerljivi, situacije zabavne, ali i slojevite. Mjesni radijski voditelj, Chris Stevens (John Corbet, kasnije poznat i kao Aidan iz serije 'Seks i grad') glavni je nositelj progresivne i filozofske misli u dometu cicelyskih radiovalova. I sam kompleksna ličnost - bivši sitni kriminalac koji je u zatvoru otkrio književnost i filozofiju sada vodi radijski program, bavi se konceptualnom umjetnošću i živi u kamp-prikolici onkraj jezera, odlična je protuteža svojem šefu, Mauriceu Minifieldu (Barry Corbin), bogatom bivšem američkom astronautu, konzervativnom bogatašu koji stalno želi 'betonirati' Cicely, odnosno, iz poludivlje prirodne pustopoljine od njega učiniti resort za jednako bogate kao on. Kroz njihovu se međuigru često sukobljavaju i izlažu dvojne pozicije američke politike, društva i mentaliteta, ali to nije jedino što seriji daje takav ton.

Od brojnog uključivanja američkog autohtonog stanovništva, kao što je to učinjeno u liku Marilyn, Joelove recepcionerke u ordinaciji, ali i mladog Eda Chigliacka, lokalnog zaljubljenika u film - pa sve do homoseksualnog para koji u Cicelyju vodi pansion i priče o nastanku Cicelyja, koji su osnovale dvije lezbijke, Cicely i Rosalyn, 'Život na sjeveru' jasno iznosi svoj stav prema svijetu, ali i sasvim dobro funkcionira u dvadeset prvom stoljeću. Ono što je možda čak i najveći anakronizam u seriji, ono što danas više nije baš tako kao što je bilo početkom devedesetih, poimanje je Joelove urbane prirode. Baziran na, kao što već rekosmo, woodyallenovskom newyorškom arhetipu - neurotičnom intelektualcu koji ne može funkcionirati bez gužve na ulicama, dućana koji rade cijelu noć, stotinjak kazališta, specijaliziranih kinodvorana, restorana svih zamislivih internacionalnih kuhinja, ispušnih plinova milijuna taksija i golemih nebodera - Joel je na neki način zaostatak iz dvadesetog stoljeća. Današnje poimanje urbanosti, iako ima zajedničkih točaka s opisanim, nije više toliko reduktivno, multikulturalnost je u njemu dublje usađena negoli samo putem egzotičnih restorana, a ni sraz s prirodom više se u urbanom nazoro ne smatra toliko stranim i opasnim.

Naravno, sva naprednost ideja i stavova u 'Životu na sjeveru' bila bi uzaludna da serija nije prepuna dobrih priča, odnosa i likova. Gotovo svaka priča, epizoda, anegdota, linija priče u ovoj seriji ispunjena je životom, duhom i duhovitošću, ali i ozbiljnim promišljanjima ljudskoga stanja od kolijevke pa do groba. Joel se u svojem susretu s novim i drugačiji svijetom u mnogim situacijama mora suočiti s velikim životnim pitanjima, pa i onim malima, ali jednako važnima, pa mu čak i kroz njegovu malenu ordinaciju prolaze pacijenti koji ga nagone na ista razmišljanja na koja bi vjerojatno naišao da je liječnik u velikom gradu - pacijenti koji se ne žele liječiti, pacijenti koji ga fizički i mentalno odvode na daleka i nepoznata mjesta, pacijenti s neobičnim, katkad i ne sasvim medicinski objašnjivim stanjima. No kao i u svakoj seriji koja je tako zaokupila pažnju gledatelja, i ovdje velik dio priče čini muško-ženski odnos iz domene 'hoće-li-se-spetljati-ili-neće', točnije, Joelov odnos s pilotkinjom malog putničkog aviona - Maggie O'Connell (Janine Turner).

Maggie je, kao i Joel, pridošlica iz velikog grada - potječe iz fine familije bogatog detroitskog naselja Grosse Pointe. Maggie je, za razliku od Joela, naizgled mnogo spremnije prigrlila svoje novo mjesto boravka, no kroz njihov odnos i kroz Maggienu jedinstvenu perspektivu u seriji ćemo doznati da su ona i Joel sličniji nego što se čini na prvu loptu. Iako ponašanjem i izrijekom tvrdi da je dio zajednice Cicelyja, da se uklopila u aljaški način života i da, za razliku od Joela, nije tako uskogrudna da joj smeta drugačiji način života, Maggie je ipak obilježena svojim ogradama i neurozama, kao što je ona da je uvjerena da ubija muškarce s kojima stupi u vezu (nije imala sreće i doista ih je mnogo umrlo tijekom veze s njom, i to na bizaran način), ali i kao ona da je mnogo brža na osudi neistomišljenika nego 'zaostali' građani Cicelyja. Seksualna i romantična napetost između Joela i Maggie jedna je od najzanimljvijih i najdugotrajnijih u klasičnim američkim televizijskim serijama, a njihov neprekidno prepiranje i nadmudrivanje jedan je od najzabavnijih komičnih elemenata u seriji.

Iako je 'Život na sjeveru', dakle, jako dobro podnio zub vremena i danas se gleda s jednakom lakoćom i uz jednako bogatstvo onoga što iz njega dobivamo, serija, na žalost, nije baš najbolje podnijela svoje kasnije sezone. Paradoksalno, početak pada kvalitete i dosljednosti ove serije koincidirao je s time što je u petoj sezoni njezin showrunner postao David Chase, čovjek koji je već tada imao impresivnu karijeru, ali koji će poslije postati jedan od očeva zlatnog doba televizije zbog toga što će osmisliti i stvoriti seriju 'Obitelj Soprano'. Ciničnom Chaseu, kao što je poslije rekao i napisao u knjizi, Falseyjeva i Brandova vizija 'zajednice u kojoj nitko nikoga ne osuđuje' išla je beskrajno na živce i smatrao ju je poprilično sladunjavom. Ruku na srce, duh serije i pripovjedačku liniju pomalo su već bili zamutili i sami Brand i Falsey kada su u seriju doveli alergijskog hipohondra koji živi pod 'staklenim zvonom', Mikea Monroea (Anthony Edwards), koji je bio simpatična pojava u seriji, ali je definitivno ostao predugo. No Chaseova cinična intervencija, a zatim i odlazak Roba Morrowa, odnosno doktora Fleischmana na polovici zadnje sezone pretvorili su 'Život na sjeveru' u drugačiju seriju - manje privlačnu, s manje organski povezanim likovima i s neujednačenom kvalitetom epizoda. Kada je došla svome kraju, žalili smo za njom više-manje samo zbog nostalgije, ali ono u što se pretvorila u svojim zadnjim epizodama zapravo nikome nije nedostajalo.

Ipak, ostaje činjenica da je 'Život na sjeveru' i danas, kao i prije trideset jednu godinu, ne samo jednako gledljiv, nego i neizostavna TV-serijska literatura u kojoj će jednako uživati i njezini nekadašnji fanovi kao i oni koji se nisu bili ni rodili kada je premijerno prikazivana. Uhvatite je zato u ovom novom-repriznom terminu - ne samo da vam neće biti žao, nego će vam ponovno ili prvi put bolje definirati i učvrstiti gledateljske kriterije.