Mira Furlan u bivšoj je Jugoslaviji bila jedna od najuspješnijih kazališnih i filmskih glumica, članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u kojem je ostvarila kultne uloge, poput Celimene u Molièreovom 'Mizantropu', Edith u 'Đavolovom učeniku' G.B. Shawa, Marijane u Krležinom 'Vučjaku', Natalije Petrovne u 'Mjesec dana na selu' I.S.Turgenjeva, Petrunjele u Držićevom 'Dundi Maroju'... Među njenim filmskim ulogama ističu se osobito one u 'Kiklopu' (1982.) Antuna Vrdoljaka, 'U raljama života' (1984.) i 'Za sreću je potrebno troje' (1986.) Rajka Grlića, 'Lepoti poroka' (1986.) Živka Nikolića te u kultnom 'Ocu na službenom putu' Emira Kusturice (1985.). Glumila je i u 'Turneji' Gorana Markovića 2008. te u 'Cirkusu Columbia' Danisa Tanovića 2010. U Americi se proslavila ulogama u serijama 'Babylon 5' i 'Izgubljeni'.

>>> Regija tuguje zbog njezinog odlaska: 'Od Velog mista' do 'Izgubljenih' - ovo su kultne uloge po kojima ćemo Miru Furlan vječno pamtiti <<<

Rođena je 7. rujna 1955. godine u Zagrebu. Otac joj je bio znanstvenik, a majka je završila francuski jezik i jugoslavistiku. Furlan je osnovnu školu i gimnaziju pohađala u rodnom gradu, a 1978. godine diplomirala je na Akademiji za kazalište i film.

Godine 1986. upoznala je srpskog redatelja Gorana Gajića, s kojim je ubrzo započela vezu. Živjela je na relaciji Beograd – Zagreb. Hrvatski mediji su je početkom devedesetih godina optužili da se priklonila Srbiji i započeli linč objavljujući tekstove u kojima su je nazivali izdajicom. Dobila je otkaz u Hrvatskom narodnom kazalištu i oduzet joj je stan koji je naslijedila od bake. Dnevno je dobivala mnogo prijetnji smrću i u studenom 1991. s Gajićem je najprije otišla u Beograd, potom u SAD.

Bratstvo i jedinstvo

'Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje su svaki moj djed i svaka baka bili druge nacionalnosti', rekla je Furlan o napadima 1990-ih u intervjuu za Peščanik 2012.

O iskustvu emigracije u SAD-u govorila je i u intervjuu za VoxFeminae 2016., navodeći kako pravog 'pripadanja', ma što to značilo, u životu nikad nema i ne može biti. 'Sloboda je, kao što znamo, teška i najčešće neugodna, ona sa sobom donosi ogromnu dozu izazova i postavlja te u poziciju apsolutne odgovornosti za svoj život i za odluke koje donosiš. Ali je ona i najveća vrijednost u životu, neprocjenjiva. Ja, jednom riječju, ne bih mijenjala svoje emigrantsko iskustvo ni pod koju cijenu. Na kraju nam preostaje samo to, čini mi se: vlastito iskustvo. Moje je bilo – reći ću to tako – jedinstveno, vrijedno, poučno i uvijek zanimljivo. Ne mogu se žaliti. Možda čak, u dobroj kršćanskoj maniri, mogu i zahvaliti svojim 'neprijateljima'', poručila je.

Prije pola godine dala je intervju Novom listu, povodom nastupa u predstavi 'Vježbanje života - drugi put', komentirajući i u njemu to kako ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati.

'Plemeniti učitelji, hrvatski nacionalisti'

'Freud je govorio o 'strahu od minimalne razlike', tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u danim okolnostima, može postati 'drugi' i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti nisu se miješali u moj 'slučaj', što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma). Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila', rekla je Furlan koja je u trenutku kada je morala napustiti Hrvatsku, početkom studenoga 1991., Zagrebu iz Beograda poslala otvoreno 'Pismo sugrađanima'. U njemu se, među ostalim, osvrnula na otkaz koji je dobila u HNK i zahvalila kolegama, prijateljima i znancima koji su joj, u vrijeme hajke na nju, svojom šutnjom dali do znanja da na njih više ne računa.

'Hvala svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice', napisala je tada.

Došavši u SAD, da bi preživjela, Furlan je radila kao konobarica, prodavačica i prevoditeljica, a njen suprug bio je dostavljač, asistent montaže i montažer. Zatim je 1993. dobila ulogu u ZF seriji 'Babylon 5' pa su se oboje vratili poslovima za koje su se školovali. Ubrzo su se preselili u Los Angeles, vjenčali se i 1998. dobili sina, Marka Lava. U seriji 'Izgubljeni' glumila je od 2004. do 2010.

Prvu ulogu u domaćem kazalištu nakon 1990-ih imala je u Teatru Ulysses na Brijunima 2002., u 'Medeji' Lenke Udovički. U riječkom 'Zajcu' 2016. igrala je Kasandru prema tekstu Christe Wolf i u režiji Nade Kokotović.

U Zajcu je potom igrala 2017., u 'Jesenjoj sonati' Ingmara Bergmana, u režiji Ane Tomović, a prošle godine u predstavi 'Vježbanje života - drugi put'. Izvorno je 'Vježbanje života' u riječkom HNK-u praizvedeno 1990., a kasnije je postalo kultnom riječkom predstavom. U novoj verziji, prema redatelju i dramaturgu Marinu Blaževiću, intendantu Zajca, Mira Furlan nastupila je uz Nevu Rošić, Zrinku Kolak Fabijan i Oliveru Baljak, zvijezde prvog 'Vježbanja života'. U predstavi je glumila sebe.

U intervjuu za Novi list u srpnju prošle godine osvrnula se na svoj odnos s Rijekom.

'Moje poznavanje Rijeke je vrlo limitirano. Svodi se na rad na tri predstave, uključujući ovu. Ti su radni procesi bili vrlo različiti, imali su svaki svoje posebne kvalitete i mane. Na neke dubinske analize ovoga grada nemam ni pravo, niti sam za njih ekipirana iskustvom. Ja sam ovdje ipak samo gost, neka vrsta padobranca. Ali ponekad upravo gosti i padobranci mogu starosjediocima dati neku drugu perspektivu, neki drugi ugao gledanja, a možda i naprosto malo svježeg zraka. I to može biti dobro za obje strane. Tome se nadam i to bih željela', rekla je tada.

'Žene su najzahvalnije mete'

Osvrnula se i na problem seksizma u umjetnosti, koji je ovih dana pogotovo aktualan.

'Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni 'slučaj' dio je toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato što iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu 'lakom' (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih 'Teški život lake žene'), ludom, nemogućom', poručila je.

O pandemiji, zbog koje je, kao i ostatak svijeta, nekoliko mjeseci prošle godine u LA-u provela u izolaciji, u intervjuu za RTV u svibnju 2020. rekla je kako je imala ogroman efekt na ljude.

'Zanimljivo mi je koliko nas je na neki način sve to promijenilo. Osjećam to. Mislim na taj strah od blizine drugog čovjeka koji postaje potencijalni neprijatelj, nevjerojatno', rekla je, dodajući da se sada ljudi ne boje 'samo' druge boje kože, spola, druge seksualne orijentacije, već svakoga.

'Svaki čovjek je potencijalni neprijatelj. Zato sve što želimo napraviti, treba napraviti sad. Godine te na to nauče, nema vremena više, ni u mikroživotu ni globalno', ističe ona i dodaje: 'Svakako imam taj osjećaj da je došao kraj jednog svijeta koji smo poznavali.'

'Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno?', pitala je u svome 'Pismu sugrađanima' 1991.

'Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem. Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga?

Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna.'