Živimo u eri takvog cinizma da se čak i dobra djela moraju kritizirati samo zato da bi ih... pa, kritizirali. Najočitiji i najfriškiji takav slučaj jest reakcija na holivudsku epidemiju usvajanja djece – može nam se dizati kosa na glavi od odvratne trendovske strane cijele priče, imamo pravo razumjeti pa čak i smišljati prigodne prljave šale na račun Angeline i Brada Pitta, ali u konačnici, u stvarnosti ostaje visjeti jedno pitanje: možemo biti cinični i ironični koliko nam je volja, ali zar uistinu ima nečeg lošeg u tome da se djetetu osigura svjetla budućnost? Zar itko bez sociopatskih tendencija može ozbiljno tvrditi da je idiotski pružiti bolji život azijskoj i afričkoj siročadi?

Ista je stvar i s aktivnostima dvojice velikih aktivista na području širenja globalne humane svijesti i konkretne financijske pomoći kontinentima na kojima ljudi i danas u milijunima umiru od gladi, gospode Bona Voxa i Boba Geldof. Potonji je jučer posjetio Zagreb i gostovao kao predavač Vipnetova simpozija na temu budućnosti komunikacija i korporativne društvene odgovornosti. Razloga za kritiku i iritaciju ima i više nego dovoljno kod obojice, više nego što ih sada imamo vremena i mjesta pobrojati, ali u konačnici, čak i ako nam ide na živce to što Bono navodno naplaćuje 200.000 eura za pojavljivanje na humanitarnim akcijama, a Bob putuje svijetom i predaje očite teze ionako klimavog, ali trenutno itekako modernog 'humanog kapitalizma', jedna stvar se ne može osporiti – ako i jedna od brojnih akcija ove gospode spasi barem jedan život (bez riskiranja smrti ostalih), nema razloga za prigovaranje.

Ili...?

Bono & Bob povezani su aktivizmom u projektima kao što su DATA (Debt, AIDS, Trade in Africa) i ONE Campaign, organizacijama koje se bore za oprost duga afričkim državama i širenje humanitarne pomoći svijetom. Geldof je u igri od 1984, Band Aida i singla 'Do They Know It's Christmas', što je vodilo do proslavljenog Live Aida iz '85. i koncerata Live 8, pokušaja rekreiranja spektakla 20 godina kasnije. Prije tridesetak godina svirao je u Zagrebu, a sada se vratio s posve drugačijim motivima, malo prije nego što isti grad s bendom posjeti njegov kolega Mr. Vox. Istina, obojica imaju nezgodnu naviku viriti iz stražnjica svakog aktualnog svjetskog političkog vođe, ali danas se baviti humanitarnim radom isto je što i baviti se politikom pa nas to ne treba nimalo čuditi. Ili živcirati.

'Ne volim raditi ovo. Ja volim svirati rock and roll. Ja sam rock and roll pjevač', izjavio je Geldof sinoć u Hypo Centru na 10. rođendanu Vipneta, ali problem je što mu 'ovo' ide bolje nego 'ono', odnosno ako on voli, drugi baš i ne vole to što radi s instrumentima u rukama. Barem ne danas. Koje desetljeće nakon vrhunaca s Boomtown Ratsima i 'I Don't Like Mondays', stand up komičari i glazbeni novinari i dalje ne mogu zaboraviti talijanski debakl iz 2006, kada ga je u dvorani kapaciteta 12.000 osoba u Milanu došlo gledati tek 45 ljudi, a ostatak turneje otkazan je zato što je u Rimu prodao svega 300 karata. U Danskoj su samo dvije (dvije!) osobe kupile kartu za koncert planiran u dvorani za nekoliko tisuća ljudi. Kažu da je razlog (između ostalog) bila i nimalo humanitarna cijena od 65 eura po ulaznici.

Unatoč suvremenim glazbenim debaklima, Geldofova postignuća u pomoći Africi ne mogu se osporiti, a i službena priznanja su brojna, uključujući i čak dvije nominacije za Nobelovu nagradu za mir (prva 2006, a druga 2008. godine). No ni kritičari ne šute. Jedni kažu da je licemjer koji nije podržavao antiratni pokret tijekom agresije na Irak, ali je zato podržao Bushovu politiku borbe protiv side u Africi, iako je uključivala prisilno pokrštavanje i propagiranje nerealnih vjerskih budalaština kao što su apstinencija i crkveno propovijedanje protiv kondoma, što je na kraju odnijelo velik broj života i zapravo nimalo pomoglo zaustavljanju širenja bolesti. Zahtijevao je prikupljanje financijske pomoći Africi putem poreza, da bi se kasnije doznalo da je zbog selidbe vlasništva svojih korporacija na Djevičanske otoke i sam izbjegao plaćanje poreza. Glasno podržava Ala Gorea i njegovu tezu o ljudskom djelovanju na klimatske promjene, unatoč tome što debata u znanstvenoj zajednici i dalje traje, a problem nije ni približno tako jednostavan i banalan kao što nam to predstavljaju oni koji iz nas žele izmusti još pokoju kunu poreza na ispušne plinove.

'Znam da se premijer boji onoga što ću večeras reći, ali nisam htio da podnese ostavku', u šali je otvorio svoje izlaganje, i sâm iznenađen Sanaderovom ostavkom. No većina sat vremena dugog predavanja nije se odnosila isključivo na hrvatske probleme – njegova su usta puna globalizacije i raznih polu-vizija polu-rješenja problema u koje je upala njezina ekonomska komponenta, počevši od lobiranja za pozitivnu imigracijsku politiku (Europa izumire, baš kao i Japan, a samo ukidanje ksenofobije i uvoz strane radne snage, smatra on, mogu spasiti privredu u krizi) do hvale za Europsku uniju, koja je, kaže, donijela prosperitet njegovoj rodnoj Irskoj – što je zanimljiva promjena priče u odnosu na anti-EU stav od prije nekoliko godina, pa čak i pojavljivanja u propagandnim spotovima protiv eura.

Pred okupljenim mnoštvom crnih skupih odijela u Hypo Centru, uz prigodnu kombinaciju poslovnog menadžmenta, politike i tzv. celebrityja, Geldof je posebno puno pažnje posvetio promoviranju korporativne društvene odgovornosti (budući da i sâm ima tvrtku koja se bavi prodajom savjeta koje je 'podijelio' i u Zagrebu), podsjetivši da su prošla vremena u kojima su firme mogle misliti samo na profit: 'Nekada je bilo tako, ali sada je to gotovo. A kriza nam pokazuje koje su posljedice takvog rada (...) Globalizacija nas tjera na suradnju. Sami više ne možemo opstati, a ekonomsku krizu riješit ćemo samo suradnjom.'

Vrteći se manje - više oko onoga što svi ionako znamo (korporacije trebaju više pažnje posvećivati ljudima, a ne samo novcu te biti više od proizvođača dobrih proizvoda; brend je lažna vrijednost; Marlboro nije simbol slobode i ljepote, već kancerogena cigareta; menadžment treba unutar tvrtke lobirati za moralni zaokret kompanije prema pozitivnom djelovanju u zajednici...), malo se izravno govorilo o tome kada, tko i (ono najvažnije) kako u praksi mijenjati situaciju u kojoj 10 posto stanovnika Zemlje u svojim rukama čvrsto drži 85 posto ukupnog bogatstva planeta, a dva posto posjeduje više od 50 posto svega na svijetu.

Ali nitko ionako nije tvrdio da Bob Geldof ima odgovore. Mišljenja mu ne nedostaje, karizme i elokvencije također, ali iako nam, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo kao država, ne bi škodilo malo njegove 'humanitarne pomoći' u budžetu, nisam siguran da nam isti taj Bob Geldof može poslužiti kao novi premijer. Iako, ako pogledamo domaću konkurenciju, ideja i ne zvuči tako tragično loše...