Ljudi koji pate od agorafobije sigurnima se osjećaju samo na određenim mjestima, primjerice na poslu, kod kuće i kod dva-tri prijatelja, a drugdje se osjećaju loše. Većini je najteže na ulicama velikih gradova, na prostranim trgovima, livadama, igralištima, u parkovima… Kod straha od pauka i drugih jednostavnih fobija pomaže izbjegavanje fobične situacije, ali ne i kod agorafobije. Naime, agorafobija je način na koji osoba sama sebi javlja da je nešto jako muči i da to treba riješiti. Kako izbjegavanje određenog mjesta nije rješavanje pravog problema, napadaji panike će se javljati i na drugim mjestima. Kad je izbjegavanje fobičnih mjesta jedina metoda liječenja, može se dogoditi da osoba uskoro nije u stanju izaći iz svoga doma ili čak i u njemu dobiva napadaje panike.

Kontakti s vanjskim svijetom svode se na komunikaciju telefonom i računalom, a uživo samo s onima kojima je agorafobičar dovoljno drag da bi se prilagodili problemima te osobe i posjećivali je u njezinom utočištu. Nije teško zamisliti da sve ovo dodatno komplicira život i stvara nove probleme koji sigurno neće popraviti stanje osobe. Zbog svega ovoga razumljivo je da svaki agorafobičar treba ozbiljno shvatiti svoje stanje i što prije početi s liječenjem.

Srećom, potpuna vezanost za dom najteži je i rijedak oblik agorafobije. Za sve oblike fobija simptomi su slični: fobičnu situaciju prati napad panike koji se može manifestirati gubljenjem svijesti, osjećajem gušenja, lupanjem srca, vrtoglavicom, znojenjem, osjećajem gubitka kontrole, ponekad osoba plače, vrišti, sklupča se kao da je u opasnosti… Tko god je osjetio napad panike, opisuje ga kao nešto najneugodnije, a simptomi su toliko tjelesni da se ljudi uglavnom u početku boje da će umrijeti ili da boluju od teške fizičke bolesti. Tek s vremenom shvaćaju da se simptomi javljaju uvijek u sličnim situacijama i da su uzroci zapravo psihološki.

Važno je znati da agorafobičari nisu psihički bolesnici – te su osobe u svakom trenutku 'pri zdravoj pameti', svjesne svega što se oko njih događa. Uostalom, fobije i nisu psihijatrijske dijagnoze (bolesti), nego psihološki poremećaji. Ljudima koji nikad nisu osjetili ni najmanji oblik napada panike to je teško objasniti, no agorafobičar ne misli da zaista postoji realna opasnost od izlaska iz kuće, ne boji se da će ga netko napasti ili oteti. Ovdje se radi o nečemu što se zbiva u podsvijesti, pa tijelo dobiva signal da je u opasnosti i zbog toga luči adrenalin, koji kod stvarnih opasnosti daje snagu za bijeg. U ovoj situaciji adrenalin se ne troši na bijeg, nego stvara neugodne tjelesne simptome.

Agorafobičari zato ne znaju definirati čega se točno boje – obično kažu da to nije klasični strah, nego skup tjelesnih simptoma pomiješan s izrazitim osjećajima nelagode i panike. Tako će vam mnogi, kad osvijeste svoje stanje, reći da se zapravo užasavaju samih napada panike i simptoma koji ih prate, a ne realne opasnosti koju vide u izlasku iz utočišta. To je tzv. strah od straha, pa fobičar može dobiti napad panike i kad intenzivno razmišlja o izlasku iz utočišta ili dok se priprema za izlazak.

Srećom, zahvaljujući sve većoj dostupnosti znanja i informacija te sve boljim terapijskim metodama, čak i ovako teška stanja mogu se izliječiti. Uzroci agorafobije najčešće su višestruki, a fobija je samo jedan od načina kako se manifestira anksioznost (tjeskoba). Osoba najčešće ne zna kako bi riješila probleme ili nije ni osvijestila probleme koji je muče, pa podsvijest pokušava nešto učiniti. To je na neki način bijeg, odnosno simboličko pretakanje problema u drugi oblik. I baš zato je liječenje agorafobije ujedno i krajnje jednostavno i vrlo teško: osoba mora definirati (osvijestiti) probleme koji je muče i početi ih rješavati, pa će i simptomi početi slabjeti. No, sve ovo jednostavno je reći, a nije uvijek jednostavno učiniti.

U najtežim slučajevima liječnici prepisuju medikamente koji će olakšati prve izlaske iz utočišta. Tablete nikako ne smiju biti jedino rješenje jer uglavnom izazivaju naviku, pa je iznimno važno provoditi psihoterapiju koja će pomoći u definiranju stvarnih problema. Terapija će osobi ponuditi novi stav i način razmišljanja (pustiti kontrolu, prestati očekivati nagore scenarije, vjerovati ljudima, osloniti se na sebe i svoje snage…). Većini fobičara bitno je lakše ako imaju blisku osobu koju mogu nazvati i povjeriti joj se u trenucima akutne krize. Ne manje važno je pravilno se hraniti, dovoljno i redovito spavati te bez iznimke redovito prakticirati neki oblik meditacije i/ili relaksacije i tjelovježbe (najbolje su aerobne aktivnosti). Svi navedeni oblici terapije pomoći će čak i kad je agorafobija posljedica gadne traume (primjerice silovanja) ili teških objektivnih okolnosti (gubitak posla, krediti, teško materijalno stanje, obitelj u raspadu) jer će osoba naučiti na druge načine izbaciti stres i frustraciju.