Skriveni među milijunima pretilih Amerikanaca, sljedbenici teorije doživotnog gladovanja koje će vas nagraditi dubokom starošću, još su diskretna, ali snažna i vrlo motivirana skupina ljudi koja na temelju znanstvenih dokaza vjeruje da će smanjivanjem kalorija do granice gladovanja izbjeći bolesti vezane za stariju životnu dob i time produljiti život za barem 10 do 20 godina.

Oni se fizički tope, ali nisu anoreksičari, gladuju zbog zdravlja, a ne protestiraju zbog neisplaćenih plaća, nije im cilj da zbog mode postanu putujući kosturi, ali nisu bolesni, pa ih ni hrana posebno ne odbija. Oni jednostavno samodisciplinom žele natjerati organizam da izdrži mnogo dulje od onoga u kojega se trpa prekomjerna hrana. Neki dnevno uzimaju samo 1200 kalorija pa ih stručnjaci upozoravaju na opasnost od poroznosti kostiju i reproduktivne probleme, ali u Društvo za ograničavanje kalorija koje broji nekoliko tisuća sljedbenika, sa sjedištem u Sjevernoj Karolini, svakog mjeseca učlanjuje se četrdesetak novih članova. Na tom tragu djeluje i skupina profesora i studenata sveučilišta Yale, koja o hrani razmišlja kao o životnom vijeku, a ne kao o pojasu oko struka. Riječ je o naoko beznačajnom društvenom trendu, kako autori knjige 'Mikrotrendovi: Male sile koje stoje iza velikih promjena današnjice', Mark J. Penn i E. Kinney Zalesne (u izdanju Algoritma), opisuju taj zasad tihi pokret osviještenih, no riječ je o nečemu što u budućnosti može mijenjati navike.

Mijenjaju li se prehrambene navike?

A navike bi doista trebalo mijenjati. Amerikanci su bolesno pretili, a prema rezultatima prošlogodišnjeg istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ni Hrvatima nije lako u društvu deset najdebljih nacija u svijetu (deveto mjesto). Čak 61,4 posto hrvatske populacije ima prekomjernu težinu. Svaka treća odrasla osoba u svijetu je prekomjerno teška, a svaka deseta pretila. Nastavimo li se toviti istim tempom, do 2015, procjenjuje WTO, broj debelih će doseći 2,3 milijarde. Očito, sve moguće sezonske i povremene dijete svijeta, kojima žene toliko vjeruju, ne mogu riješiti taj ozbiljan zdravstveni, pa i društveni problem. Raste pretilost među djecom, dijabetes također, proširuju se sjedala u autobusima i zrakoplovima. Ali dok Hrvati na tu suvremenu pošast još nisu razvili osjetljivost, a gladuju samo u znak socijalnog bunta, kako zbog izgubljenog radnog mjesta ne bi gladovali, u SAD se gladovanjem bore da barem koju godinu produlje – gladovanje.

Ludost? Znanstvenici temelje svoje tvrdnje na pokusima na životinjama, ali i jednom slučajnom eksperimentu na ljudima. Na kalifornijskom sveučilištu Riverside zamijetili su znakove usporavanja starenja na miševima koji su kratko bili na niskokalorijskoj dijeti, a još tridesetih godina je dokazano da se smanjivanjem broja kalorija za 30 posto štakorima produljio život za 40 posto.

'Ljudi bi mogli živjeti do 120 godina, čak i više, kada bi održavali težinu 10 do 25 posto ispod normalne', izjavljivao je liječnik i znanstvenik Roy Walford s UCLA. Blago izgladnjivanje, tvrdio je, potiče odgovor tijela na stres koji spašava stanice od odumiranja, a odumiranje stanica sastavni je dio procesa starenja. Walford je bio jedan od osam muškaraca i žena koji su 1991. sudjelovali u projektu Biosfera 2, ambicioznom pokusu kompanije Space Biospherus Ventures u pustinji Arizona, kojim se nastojalo istražiti mogu li ljudi živjeti na drugim planetima.

U zatvorenom ekosustavu na 1,27 hektara, osam vrsnih bioznanstvenika je dvije godine, odvojeno od vanjskog svijeta, jelo sve što su sami uzgojili, no pokus je zamalo propao jer nisu proizvodili dovoljnu količinu hrane. Zbog reduciranih kalorija, u šest mjeseci su izgubili 14 posto težine (muškarci 18, žene 10), krvni tlak im je pao za 20 posto, pokazatelji dijabetesa su se smanjili za 30 posto, znatno je pala i razina kolesterola, pa su na kraju eksperimenta liječnici mogli samo zaključiti da su u svakom pogledu zdraviji nego na početku. I bez Biosfere 2, Japanci s otoka Okinawe, gdje živi najviše stogodišnjaka (34 na 1000 stanovnika) prakticiraju filozofiju 'hara hachi bu' (osam od deset), što će reći da jedu (uz redovnu tjelovježbu) samo do 80 posto sitosti, u prosjeku 1800 kalorija, dok ih prosječan Amerikanac dnevno proguta 2500 ili više.

Restrikcija kalorija u prehrani

Prežderavanje kao omiljeni globalni sport u svijetu u kojem se sve manje krećemo, a proizvodimo sve više (nezdrave) hrane, ne možemo prekinuti preko noći. Amerikanci, kako kažu autori 'Mikrotrendova', ne mogu odmah od nacije brze hrane postati nacija bez hrane, a u restoranima se neće pojaviti natpisi 'Zabranjeno jedenje'. No ako dovoljan broj ljudi, pa makar i teorijom izgladnjivanja, počne mijenjati odnos prema hrani, moglo bi s vremenom doći do promjene ne samo u prehrambenim navikama, nego i u kulturološkoj sferi. Malokaloričari bi mogli biti netrpeljivi prema hedonistima, a hedonisti će reći da će možda živjeti kraće, ali bar neće umrijeti od dosade. Budu li doista živjeli znatno dulje i zdravije, pobornici mini-kalorija zahtijevat će da se manje novca troši na zdravstvo, a više na sport i kulturu. Za osiguravajuće kuće malokaloričari bi mogli biti savršene mušterije, prehrambena industrija bi se morala promijeniti iz korijena, ugostiteljstvo i gastronomija bi mogli doći na prosjački štap, proizvođači alkohola i vina također, u modnoj industriji bi manekenska figura bila standard, a ne izuzetak… i još mnogo toga.

U svakom slučaju, Roy Walford je nakon Biosfere 2 postao najveći zagovaratelj restrikcije kalorija u prehrani, ali je stalno naglašavao da niskokalorična prehrana ne znači samo jesti manje, nego i bolje. Umro je 2004. godine u dobi od 79 godina od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), progresivne neurološke bolesti, koja brzo kosi oboljele. Zovu je još i bolest Loua Gehriga, po čuvenom američkom igraču bejzbola iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, koji je zbog izdržljivosti zaradio nadimak Željezni Konj. Zbog te neizlječive bolesti postepeno zakazuje središnji živčani sustav, ali bolesnik ne gubi svijest i razum sve do samog kraja. I Roy Walford je vjerovao da gladovanjem svatko može postati Željezni Konj, ali su i njegov i Gehrigov slučaj pokazali da niti savršena fizička sprema ne može zajamčiti rekordnu dugovječnost.