Levi Strauss je još davne 1873. godine patentirao nacrt za traperice - dizajn koji će kasnije postati legendarni model 501. Na prijelazu stoljeća par Levisica stajao je oko 1,25 eura. No, više od sto godina kasnije, cijene modela 501 počinju od oko 80 eura.

O čemu ovisi cijena traperica?

Zanimljivo, time se i dalje nalaze u donjem cjenovnom razredu, a u brojnim trgovinama lakoćom se pronalaze modeli koji koštaju i manje od 30 eura.

S druge strane, Madewellov Low-Slung Baggy model stoji 148 eura, dok su Agoldeov Low Curve i Motherov Rambler na samom vrhu cjenovne skale, s cijenama od 238 i 288 eura.

Upravo ovakve razlike u cijenama mnoge navode na pitanje zašto su neke traperice toliko skuplje od drugih i - je li cijena opravdana?

Iznos po kojem će se traperice prodavati najčešće ovisi o poznatim faktorima – maržama, marketingu, promjenjivim profitnim omjerima i, naravno, inflaciji. No u srži svega nalazi se proizvodni proces. Lokacija tvornice, vrsta pamuka i boje, pa čak i broj šavova po centimetru, mogu značajno utjecati na cijenu.

Tu je i, dakako, ljudski faktor, odnosno način izrade. Prema riječima Alyss Odle iz platforme gently.nyc, traperice od 30 eura obično su masovno proizvedene, dok one od 300 eura nisu. No to ne znači nužno da su skupe traperice bolje, niti da su jeftine lošije.

'To je kao razlika između kemijske olovke i nalivpera', kaže Derek Guy, poznat na društvenim mrežama kao 'Menswear Guy'.

Razlika u proizvodnji utječe na kvalitetu

Traper se obično proizvodi na dva načina – projektilnim razbojem ili tzv. šatlovim razbojem. U oba slučaja pamuk se tka u keper, odnosno tkaninu od koje se rade traperice. Ključna razlika je u brzini i efikasnosti. Projektilni razboj izbacuje traper velikom brzinom i koristi se za masovnu proizvodnju. Šatl razboj, koji je korišten do sredine 20. stoljeća, radi znatno sporije, ali rezultira gušćim i trajnijim šavovima, posebno na rubovima.

'Većina današnjih traperica proizvodi se projektilnim razbojem', rekla je za New York Magazine Amy Leverton iz savjetničke kuće Denim Dudes, koja surađuje s brendovima poput Levi'sa i Leeja. Takva proizvodnja omogućuje ogromne količine – milijune metara trapera godišnje – no često dolazi uz kompromis u kontroli kvalitete.

Nasuprot tome, traperice izrađene na šatl razboju – prepoznatljive po tzv. 'selvedge' završetku – otpornije su na raspadanje šavova, trajnije i vizualno zanimljivije. Upravo zato ljubitelji trapera preferiraju ovu tradicionalnu metodu, pogotovo kad je riječ o japanskom denimu, koji često košta i više od 300 eura.

Mjesto proizvodnje također igra ulogu u formiranju cijene. Traper iz poznate japanske tvornice Kaihara u Fukuyami, koji koriste brendovi Nudie i Buck Mason, obično je skuplji. Američki brend Left Field koristi denim iz Vidalia Millsa u Louisiani, a njihovi modeli Greaser i Chelsea koštaju oko 230 eura.

Ipak, skuplji traper ne dolazi isključivo iz SAD-a ili Japana. Opće je pravilo: ako brend transparentno komunicira podrijetlo sirovina i proizvodni proces, vjerojatno se ima čime pohvaliti.

'Nije stvar u tome gdje se proizvodi, nego kako se proizvodi', kaže Leverton. Dodaje da je tijekom svojih obilazaka tvornica diljem svijeta – uključujući one u Bangladešu, Pakistanu i Kini – vidjela i vrhunsku i lošu proizvodnju.

Zašto neke traperice koštaju 300 eura?

Glavni razlog je spoj kvalitetnih materijala i zahtjevnijeg proizvodnog procesa. Skupocjene traperice gotovo su uvijek izrađene od stopostotnog pamuka – bez miješanja s poliesterom ili elastanom.

'Kad koristiš najbolji pamuk u njegovom prirodnom obliku, dobivaš i bolji proizvod', ističe Odle. S druge strane, sintetički dodaci u jeftinim trapericama često rezultiraju tanjom i manje izdržljivom tkaninom.

Skuplje traperice imaju i dodatne elemente koji utječu na trajnost: metalne zakovice od mesinga ili bakra, ojačane šavove, lančano prošivene rubove, idr., a sve to produžuje im vijek trajanja. Na skupljim modelima često se mogu vidjeti i precizne mjere, detaljni opisi krojeva i raznolike nijanse pranja.

Ipak, nije nužno potrošiti 300 eura. Traperice iz srednjeg cjenovnog ranga (oko 150 eura), poput onih iz Madewella, Reformationa ili Everlanea, često nude vrlo sličnu kvalitetu – čisti pamuk, bolje krojenje i veći raspon nijansi.

A što s trapericama od 30 eura?

Kupujete li traperice po ovoj cijeni, gotovo sigurno dobivate tanji denim s dodatkom sintetike (elastan, poliester, likra) koji neće dugo izdržati. Takve se traperice proizvode u sklopu modela brze mode, i često nisu dosljedne – ni po kvaliteti, ni po veličini.

'Zato ljudi znaju reći: Ove iste traperice više mi ne odgovaraju kao prošli put', kaže Odle. Takve razlike nastaju jer se tkanina tka rjeđe kako bi se uštedjelo na materijalu, što pak dovodi do pucanja, rastezanja i deformacija.

U većini slučajeva, traperice po ovoj cijeni zamišljene su kao potrošna roba – popravljanje im često košta više nego nove. Skuplji brendovi ponekad nude i besplatne popravke ili ih dodatno naplaćuju po simboličnoj cijeni.

Naravno, i jeftine traperice imaju svoje prednosti – najčešće su odmah udobne i 'razgažene'. No ako su već istrošene čim ih obučete, upozorava Odle, 'izgubili ste pola vijeka trajanja. Sve ovisi o tome koliko ih često nosite i perete. Možda vam traju godinama, a možda puknu nakon nekoliko mjeseci.'

Stručnjaci zaključuju da je sve stvar osobnog izbora. Kao što će većina koristiti praktične i jeftine kemijske olovke nego nalivpera, tako će i većina kupovati jeftinije traperice, ali jasno je i da će se one puno prije istrošiti od modela više cijene.