S retrovizora taksista Ođija slatkasto su mirisali cvjetovi jasmina za sreću i sigurnost na putu. Žvakao je betel, lišće duhana i tobasca i punih nam usta pričao o odluci vlade da limitira benzin na 60 litara dnevno. U Toyoti iz 1979. svakih stotinjak kilometara stali bismo ispred improvizirane benzinske postaje iz koje se gorivo točilo iz boca Jack Danielsa.

'Mengalaba!' pozdravljali bi mještani, nudeći nam lubenice, zvali nas u kuće na stupovima pred kojima su ležale lijene krmače i domahivala zamusana djeca. Restorančići uz cestu, suvremenih naziva poput Manchester Uniteda, okupljali su mještane uz strane sapunice s televizora spojenog na generator.

Taksisti ne smiju voziti turiste izvan granica glavnoga grada Yangona, ali s Ođijem se sve dalo dogovoriti i osjećali smo s vremenom kao da putujemo s dragim prijateljem koji nam otkriva nepoznati dio jugoistočne Azije. Strah i napetost rasla je pred cestarinama na kojima bi nas provjeravali. Ispred sklepanih stolova od dasaka stajao je dječak-vojnik kojem bi Ođi u ruku ugurao nekoliko novčanica kyata da nas propusti.

Inflacija u Myanmaru pojela je sve vrijednosti, posebno nakon ustanka 1988, kada je u borbi za demokraciju pobijeno više od tisuću civila, a Aung San Suu Kyi, dobitnica Nobelove nagrade za mir i zagovornica saveza za demokraciju, zatvorena je u kućnom pritvoru. Vojska se osvetila narodu. Vlada je uvela represivne mjere i poreze kojima iscrpljuje stanovništvo uzimajući im 50 posto zarade.

Na sjeveru pokrajine Mandalay žene su ručno asfaltirale cestu prema novom glavnom gradu (Naypyidaw Myodaw). Veliki žuti krugovi paste thanake na licu bili su im jedina zaštita od sunca. Ulaz u novi grad zabranjen je turistima, ali i mještanima. To je grad za vojsku.
Zemlja je prometno nepovezana, vlak gmiže poput lijene gusjenice, a lokalne aviokompanije poznate su po 'naglim slijetanjima'.

Vani je bilo 40 stupnjeva. Vrući zrak donosio je mirise stajskog gnoja, mimoilazili smo se s kolima do vrha natovarenim trupcima tikovine, djecom u školskim uniformama na biciklima s čijih su guvernala zvoncale limene kutije za užinu.

Seoska djeca s megafonom uz rub ceste tražila su donaciju za izgradnju novih hramova. U neimaštini, Burmanci će za obnovu izdvojiti velike novčane priloge, vjerujući da će im u sljedećem životu sve biti nadoknađeno pokažu li se velikodušni prema Budi. Iza pjeskovitih potleušica pod tikovim stablima, monumentalni pozlaćeni hramovi djelovali su nestvarno.
Slijedili smo dugu kolonu bosih redovnika s keramičkim posudama u rukama, u koje su mještani ubacivali kuhanu rižu.

Vozili se uz rijeku Ayeyarwady i promatrali splavare kako prevoze bambus za izradu kućica na stupovima. Plovili duž jezera Inle u dugim čamcima (sampanima). Susretali ljude u sojenicama od trstike, okružene šašom i malim vodenim vrtovima. U muljevitoj vodi ispirali su rublje. Mali redovnici kupali su se uz hramove na obali. Približili su nam se ribari iz plemena Intha, veslajući jednom nogom. Rukom su držali koču ili štapove kojima su lovili ribu.

Pristali smo uz obalu. U pozadini su mirisale divlje orhideje dok smo se stapali s povorkom šarene odječe sjevernih plemena Intha, Shan i Pao.

Svakodnevno se održavaju sajmovi u jednom od sela duž jezera. Redovi žena prolaze balansirajući s košarama punim povrća, a na pješčanom podu uz zadah češnjaka i sušene ribe, majke s djecom na bokovima prodaju egzotične goleme grejpove, naranče, crvene banane ili uske zelene cigare. Ljudi s jezera bave se različitim obrtima, kuju srebro, tkaju svilu, izrađuju keramiku.

Večeramo s Ođijem u restoranu osvijetljenom božićnim lampicama. Velika zdjela riže i dvanaest malih tanjurića s različitim vrstama curryja, osušenim ribama i svježim povrćem. Za sat vremena u potpunom smo mraku zbog redukcije struje.

Putujemo cijelu noć kako bismo pred svitanje bili na vrhu hramova u Baganu. Zora koja se rađa u dolini 2.500 budističkih hramova neopisiva je dok doručkujemo kuhana jaja na vrhu mijanmarskog kraljevstva. Biciklima otkrivamo hramove, uspinjemo se stepenicama do visokih terasa i provlačimo uskim hodnicima do vrhova s kojih se pruža pogled na dolinu. Prate nas bosonoga djeca nudeći nam razglednice i grančice jorgovana kojima kite Budine kipove. Ispred hramova izložene su slike od zrnaca pijeska izvađenog iz rijeke Ayeyarwady. Izborani starčići otvaraju nam zaključana zdanja oslikana freskama iz Budinog života. Popodne kočijom obilazimo najpoznatije hramove. Kobila Madonna kaska po sitnom pijesku dolinom, dok nam njezin vlasnik prepričava legendu o kralju Anawrahti, koji je 1044. dao smaknuti graditelje ne bi li spriječio da otkriju umijeće gradnje. S bijelog hrama sa zlatnom stupom promatramo sunce kako zalazi nad dolinom.

Sljedećeg dana posjećujemo reinkarniranog redovnika, pitona u mjestašcu Bago. Zmija uživa veliko poštovanje mještana i svakih petnaest dana dobiva po petnaest živih pilića. Redovnik koji se o njoj brine ljubi je i klanja joj se, a vjernici je obilaze i darivaju svakodnevno.
Na kraju našeg burmanskog putovanja penjemo se do Zlatne stijene u mjestu Kyaikhtiyo. Prema legendi, Zlatnu stijenu pridržava tek nekoliko Budinih vlasi. Sveto mjesto Burmanaca odjekuje burmanskim karaokama, a put do njega zauvijek ću pamtiti. Kamion prepun ljudi uspinje se strmim zavojima do podnožja klisure. Dalje nastavljamo pješice sve do vrha pagode uz štandove s kojih se širi opojan miris prženih škorpiona. Pred samom pagodom primjećujemo zabranu pristupa ženama, dijele nas tek mala željezna vrata.

Zanemarujemo kodekse dodirujući kroz rešetke zlatnu površinu. Sveto tlo Burmanaca odjekuje smijehom, pjesmom i molitvom.