Cabo Verde ili Zelenortski otoci nalaze se u Atlantskom oceanu, šesto kilometara od najzapadnije točke Afrike ili pet sati leta od Lisabona. Portugalski moreplovci otkrili su ovo vulkansko otočje u petnaestome stoljeću i odmah su shvatili stratešku vrijednost zadnje čvrste točke u beskrajnom plavetnilu na putu u Južnu Ameriku.

Ljubav prema Cabo Verdeu ipak nije bila na prvi pogled i sjaj netaknute prirode koji sam vizualizirala u glavi nije se dao naslutiti u prašnjavoj noći kada smo sletjeli na otok Sal. Taksi nas je doveo pred mračan mali hotel, jedinu dovršenu zgradu u kvartu, a iz mrklog mraka pred nas je iskočio tamnoputi mladić, zaposlenik hotela - Mamadu.

Mamadu je tri godine ranije došao iz Gvineje Bisau s afričkog kontinenta trbuhom za kruhom i zaposlio se na gradilištu 'našeg' hotela. Suhonjav i nejak, nije se baš snašao u građevini, pa ga je vlasnica hotela, Talijanka Camilla zaposlila kod sebe. Sal su, usput rečeno, okupirali Talijani (kao sumanuti otvaraju hotele i restorane, jer strani investitori prvih pet godina ne plaćaju porez).

Jutro je bilo ljepše od noći, kao i mnogo puta do sada. Iako smo do mora hodali kroz prašinu gradilišta, nije nam bilo bitno, jer prizor koji se ukazao pred očima bio je očaravajući - tirkizno more, bijeli pijesak, beskraj neba i mora spojeni unedogled. Posebna činjenica koja izaziva klecanje koljena i snažno lupanje srca upravo je to da smo se nalazili usred morskog ničega.

Na Salu smo vrijeme provodili u kupanju i sunčanju, cjenkanju za prekrasne drvene suvenire, slike izrađene od zrnaca pijeska, nakit. Nevjerojatni su to ljudi, čim saznaju odakle si, krenu s nabrajanjem naših nogometaša. Ne znam ih ni ja toliko nabrojati.

Jedan dan smo zaronili s bocama na potopljeni brod koje je stalno obitavalište malom morskom psiću, ogromnoj raži i desetinama vrsta šarenih ribica. Krenula sam pamtiti njihove uzorke i šare, ali odustala sam nakon kombinacije točkica i pruga na istoj ribici – nevjerojatno.

Priuštili smo si i romantičnu hranu, a posebno nas se dojmio restoran Odjo d’agua - čini mi se da se tamo i okorjelim neromantičarima srce slama od ljepote. Istoimeni hotel nudi i masažu na otvorenom pod stablima palmi, uživala sam u mirisu ulja za masažu i šumu valova koji nježno nalijeću na obalu. Neću sada posebno spominjati, da ne pokvarim dojam, kako su tamošnji stanovnici cijepljeni protiv točnosti i organizacije, tako da se na kaotičnost i bezvremenost dogovora treba ili naviknuti odmah ili otputovati u Švicarsku.

Drugi otok na našem repertoaru bio je Sao Vincente i poznati lučki grad Mindelo, rodni grad bosonoge dive Cesarije Evore. Prvi dojam bio je strašan - pust grad, pun smeća i muha. Jedino živo biće bio je jedan stari pas koji nas je slijedio u stopu. U ponedjeljak, kad je grad živnuo, priča je bila skroz drukčija, glazba na svakom koraku, grad pun lokalnog življa, Amerikanaca s ratnog broda usidrenog u blizini, razdraganih turista. Zahvaljujući jednom morskom vuku koji je na Cabo Verde 'dojahao' na jedrilici, večerali smo bakalar u živopisnom restorančiću koji inače ne bismo ni vidjeli s ulice, a kamoli ušli u nj. Restoran je oblijepljen porukama posjetitelja iz cijelog svijeta koji svi redom slave dobro vino i ukusnu otočku kuhinju.

Plaže u samom Mindelu i nema, osim jedne s crnim pijeskom koja nam nije bila napeta. U vodiču smo našli informaciju da postoji jedan resort u blizini, a budući da odmarališta obično okupiraju najljepše pozicije, otišli smo tamo. Turisti k’o turisti – kupaju se u hotelskom bazenu. A mi smo uživali sami samcati na beskrajno dugačkoj plaži, opijeni bijelim pijeskom, tirkiznim morem i osjećajem u kojem ne postoji ni prošlost ni budućnost nego samo ta posebna, hedonistička sadašnjost.

Na treći otok, Santo Antao, koji je za razliku od niskog Sala oboružan planinama do dvije tisuće metara, zelenilom i kaskadnim poljima kukuruza, odlučili smo otići na jednodnevni izlet lokalnom brodskom prugom iz Mindela. U tišini smo opčinjeni promatrali krajolik, ljude u svakodnevnim poslovima u brdskim poljima, djecu u uniformama kako idu u školu i na glas pozdravljaju 'bon jour' s takvim osmijehom da ti se srce topi.

Kavu smo popili blizu pristaništa, u talijanskom restoranu Lampada da Giorggio. Giorggio je dobrodržeći 60-godišnjak, umirovljeni arhitekt koji je prije mnogo godina radio na Cabo Verdeu i toliko mu se svidjelo otočje da je poželio tamo živjeti. Kad mu je brak propao, otvorio je restoran (netom prije našeg dolaska) i zaposlio Evangu, djevojku od 19 godina. Evanga je rodila djevojčicu dva tjedna ranije, tata je mladenačka dvotjedna ljubav. Nikakva novost na Cabo Verdeu, prosječna starost je ionako jedva 17 godina, djeca iz iste obitelji rijetko imaju istog oca, a kad tata krene za novom ljubavi, djeca gotovo uvijek ostaju sama s majkom, koja opet nađe privremenog tatu i tako u krug.

Budući da je na Sao Vincenteu i Santo Antau 'službeni' jezik francuski, nismo razumjeli da je utorak jedini dan kad brod ne vozi natrag u istom danu. Jao... Kad smo shvatili da broda za natrag nema, vratili smo se Giorggiu. Imali smo nešto eura, tako da smo uspjeli platiti jedno noćenje u tzv. hotelu, a ostalo smo potrošili na Giorggiove delicije. Usput smo upoznali nekoliko njegovih prijatelja koji su, kao i on, ostavili prekooceanske civilizacije i došli lagano živjeti u državu poznatu po kašnjenju, kašnjenju koje te na početku jako nervira, ali na koje se tako lako privikneš, da poželiš ostati u tom raju, daleko od čuda modernog svijeta – otprilike zauvijek.