Oni mogu više trčati nego ja misliti. Oni su Gabrijela Šalković, Goran Stanojević i Damir Matan, svaki posebna ljudska i trkačka karlovačka priča, višestruki maratonci, ultramaratonci, traileri, i tu bi bilo najbolje da stanem - sigurno ću nešto zaboraviti.

Bijaše vlažno, hladnjikavo i maglovito kad su me dočekali tog jutra na parkiralištu pred Domom Hrvatske vojske u Karlovcu i bez puno riječi zaputismo se iz Luščića prema Kozjači, šumi koja bi se mogla nazvati karlovačkim Maksimirom.

'Tri su dijela Kozjače, kojom vrlo često trčimo i šalimo se da je to najravnije hrvatsko brdo. Nije prestrma, ali nudi dobre dionice za brdski trening, idealna je za dužinu, a mogu se smisliti i dobri intervali. Toliko nam je legla da sve češće zamišljamo neku utrku po njoj', priča Gabi dok makadamskom valovitom cesticom prolazimo poučnim stazicama s pločama s osnovnim obavijestima o šumi i njenoj flori i fauni.

Ruta Kozjača

Trčimo u koloni, Goran vodi, tihi Damir za njim, Gabi fotka sa začelja, ja je zapričavam. Slažemo se kako oboje volimo trkačka druženja, možda baš zato što ima malo vremena za njih. Kad si u ozbiljnom treningu, teško pričaš, u utrci si fokusiran na lom vlastite granice. Zato u Dodiru prirode, udruzi koju su zajedno pokrenuli i u sklopu koje vode Školu trčanja i nordijskog hodanja RaN 047 (stari pozivni za Karlovac), njeguju poseban holistički pristup.

'Svi smo najprije ljudi sa svojim pričama pa tek trkači. Ja imam 39 godina, samohrana sam majka troje djece, u 33. sam imala karcinom štitnjače i ostala bez nje. Radim kao web dizajnerica u jednoj marketinškoj agenciji, u sportu sam od malena', priča mi dok kaskamo uz brdo i tek nakon te životne skice spominje trke – kao maratonska veteranka sa 3:23:23 postavila je 2015. karlovački ženski veteranski rekord, a te je godine proglašena najboljom sportašicom županije.

Damir Matan, Goran Stanojević, Gabrijela Šalković i Josip Antić

'Iza mene je dosta težak životni period, ali ja sam optimist po prirodi i vele ljudi vedar duh, pa to tužno i loše ostavljam za sobom. Taj pristup s Goranom, Damirom i još troje divnih ljudi (Antonio, Tanja i Jadranka) prenosimo na 53 naših polaznika školice RaN 047. Ideju o pokretanju škole trčanja imam već tri godine, a ključan je bio poticaj mog prijatelja Mladena Budinščaka - Žarulje. Krenuli smo lani, ljudi su zadovoljni, ispunjeni, prva generacija nastavila je i ove godine', priča dok nas s kojih stotinjaka metara uzbrdo doziva Goran.

'Htio si sunce – evo ti ga', viče iz magle, tek kad smo mu prišli pokazuje sunce, ali na tlu. Našao je gljive sunčanice, jednu, dvije, pet, šest, velike i male. Tiho u nas mirisima i šumskim plodovima uvukla se jesen.

Sad smo već u drugom dijelu našeg puta i staza postaje sve strmija, što mi ne predstavlja toliki napor kao kad se uzbrdo pretvori u nizbrdo. Slabije vidim, sloj lišća je izrazito sklizak i vrlo često pred očima zna zaplesati. Strpljivo me čekaju, a kad se spustim, preuzima me Damir. Mojih je godina, nekad branitelj i pripadnik MUP-a, danas umirovljenik. Trči 10-ak godina, obožava duge pruge, a specijalnost mu je upravo ono što sad radimo - trčanje po brdima i planinama.

'Što je trail staza duža i teža, meni je draža', smije se. Kasnije ću doznati da mu ni cesta nije mrska – četiri puta je  finišer Bečkog maratona (Wiena City marathon). Uz trčanje se bavi i organizacijom trail utrka, a u RaN 047 zadužen je vođenje 'bodyweighta'.

Ruta uz Koranu

'To je novina u našoj školi trčanja, uvedena da se podigne ne samo aerobna kondicija, nego i anaerobna, koja je vrlo često zanemarena', kaže mi, a kad vidi da sam se snuždio, dodaje: 'To je često čak i kod onog dijela koji postižu vrlo dobre rezultate na natjecanjima! Trkači ne vole teretane, zato sam kreirao program vježbi snage s vlastitim tijelom i gravitacijom', objašnjava mi dok nakon susreta s kestenjarima kroz privatno dvorište (uz razumijevanje domaćina) izbijamo kod raskršća s križem. Ostavljamo šumu, a cesta se dijeli na onu koja vodi prema Dugoj Resi i onu prema Stativama.

'Sad smo na 5-6 kilometru, okrenut ćemo prema Starom gradu Dubovcu. Karlovac je pun povijesnih zanimljivosti. Ova utvrda spada u najsačuvanije spomenike feudalnog graditeljstva Hrvatske. Građena je na prijelazu s 12. na 13. stoljeće, a u 16. je bila u posjedu Zrinskih i Frankopana. Osmanlije je nikad nisu osvojile. Do 2002. godine služila je kao hotel u kojem su odsjedale velike face, a sad je gradski muzej', priča Gabi dodajući kako je branič-kula najbolji karlovački vidikovac, ali budući da je magla, nema smisla da se penjemo.

Dok se spuštamo stepenicama, evo Gorana, pita me – imam li grčeve? Odmahujem glavom, a on nastavlja:

'Nema veze, ako ih ikad dobiješ, evo kako da ih se riješiš, a da ne prekidaš trčanje: staviš prst točno ispod nosa po sredini usne, pritisneš zubno meso i držiš jakim stiskom – osjetit ćeš kako popuštaju', kaže mi, a meni postaje jasno na koga me od početka podsjećao. Goran je hrvatska verzija Čudomiksa, glasovitog druida iz Asteriksa i Obeliksa. Taman kad sam to pomislio, daje mi sitnu tableticu i kaže: 'Ubaci je u bočicu s vodom i svakih 15 minuta otpij gutalj.' 'Čarobni napitak!?' pitam, a njih troje se nasmiju.

'Ne boj se, neće te na cesti zaustaviti zbog vožnje pod opijatima. To ti je Arnica 30C (brđanka) – pomaže kod fizičkog i emocionalnog šoka, jedno je od najvažnijih akutnih lijekova homeopatije i trebala bi se nalaziti u svakoj trkačkoj kućnoj apoteci. Ubrzava i pospješuje izlječenje oštećenog tkiva, pomaže kod pretjeranog napora, bolova u mišićima', govori Goran, a Damir i Gabi moju zatečenost rastjeruju objašnjenjem da je Goran certificirani shiatsu terapeut i fitoaromaterapeut. Bavio se baseballom, bio igrač, trener, sudac... Prije tri godine nagovorili su ga na trčanje, a u školi je zadužen za početnike – uči ih trčati i kako se čuvati. Ljeti na Pašmanu isto radi s turistima.

'Prva trka mi je bila polumaraton u Jaski, druga maraton na Plitvicama, i postao sam ovisnik. Obožavam trailove i cestovne maratone. Imam i ultru - Čazmu sa 61 kilometar, i puno kraćih trka. Volio bih završiti trku na 100 milja, putovati na trke i jaako dobro se zabavljati, recimo kao sad', kaže mi dok se spuštamo do Marmontove aleje, gdje nas čeka još jedna turistička caka.

'Ovo ti je karlovački CSI – kuća u kojoj je živio Leon Pfeffer, sudac istražitelj u sudskom procesu u slučaju Sarajevski atentat! Karlovac je zapravo idealan za trkački turizam – u Kozjači priroda, u gradu svaka ulica – mala povijest. Turizam bi to mogao puno bolje iskoristiti, s tim da danas rijeke nismo ni dodirnuli', kaže Damir.

Kao zadnji dio dionice obilazimo miljokaze Karoline i Lujzijane, i nešto dalje prema starom centru grada i do Josephine, triju cesta s kojima je Austro-Ugarska povezala unutrašnjost i more Hrvatske. Kad smo se vratili na parkiralište pred HV domom, na Garminu je pisalo 12 kilometara.

Na povratku prema Zagrebu umjesto sunca, na radiju svirao je Van Morrison: 'Days like this!'