Zakon je jasan: djeca rođena od 1. travnja ove godine do 31. ožujka sljedeće godine trebala bi najesen u prvi razred. Prije upisa treba obaviti sve preglede. Obitelji djece rođene ljeti ili u ranu jesen obično nemaju dileme – njihovi će klinci sa sedam godina u školu. Međutim, zimske i ranoproljetne bebe u školu će sa šest i pol ili sedam i pol godina.

Naime, zakonski okvir baziran je na pretpostavci da su sva djeca oko sedme godine života u svakom smislu zrela za školu. No, kako prosječno dijete ne postoji, kronološka dob samo je jedan element. Prvu odluku donijet će obitelj, a konačnu stručnjaci. Djetetove želje trebalo bi poštovati, no često i uzeti s rezervom jer riječ je o malim ljudima koji su još uvijek pod jakim utjecajem onih koji ih odgajaju. Nije stoga lako procijeniti razumije li dijete sve aspekte škole i je li njegova želja ili odbijanje polaska u školu tek projekcija razmišljanja i ponašanja odraslih.

Uz starost, važni faktori su fizička, intelektualna, emocionalna i socijalna zrelost. Djeca slične dobi u mnogome se razlikuju gledamo li različite aspekte zrelosti. Nije, dakle, svejedno u kakvoj je sredini dijete raslo, koliko se družilo s vršnjacima, koliko samostalno se brine za sebe, kakvog je rasta i tjelesne konstitucije, kakvih intelektualnih sposobnosti. Odstupanja u emocionalnoj, intelektualnoj, fizičkoj ili socijalnoj zrelosti mogu biti značajna, a da to i dalje ne znači nenormalnost nego dobrodošlu različitost.

Čini se da je u našim krajevima češća želja za ranijim polaskom u školu, što je uglavnom posljedica činjenice da današnja djeca dosta rano nauče čitati i brojati. Međutim, te su vještine posljedica dostupnosti televizijskih programa, računala, novina, knjiga… Mnogi roditelji boje se da će 'naprednom' djetetu koje čita, računa i možda već pomalo govori strani jezik u školi biti dosadno, pa znaju inzistirati da ono krene u prvi razred i prije navršenih šest godina. Broj takvih zahtjeva nije mali iako stručnjaci upozoravaju da je znatno manje djece zaista zrelo za školu u toj dobi. Argument da u nekim zemljama djeca u školu kreću s pet godina sasvim je neprimjeren jer su tamošnji školski sustavi drukčiji od našega – prvi razred s petogodišnjacima prilično je nalik našem vrtiću ili tzv. maloj školi.

I tako, srest ćete šestogodišnjaka koji će bez problema savladava gradivo prvoga razreda i s veseljem se druži s vršnjacima, dok je drugi sitne građe i možda će prerano i na bolan način shvatiti da jači znaju zlostavljati slabije. Pokoji će sedmogodišnjak imati ozbiljnih problema s čitanjem i pisanjem unatoč prosječnoj inteligenciji.

Većina stručnjaka zastupa stav da je bolje u školu krenuti nešto kasnije nego prerano. Loše je, a ponekad i vrlo štetno za dijete zaboraviti da djeca u školu nose teške knjige i da za to trebaju narasti i ojačati do određene mjere. Kad jednom krene u školu, dijete ulazi u svakodnevnu višesatnu radnu obvezu koja se iz godine u godinu povećava. Dijete će se u školi sresti s djecom i odraslima različitim od njega, brinut će se za sebe, funkcionirati u zajednici, shvatiti da nije uvijek u središtu pozornosti, odricati se dijela svojih potreba. Zato bi roditelji i stručnjaci skupa trebali odvagnuti sve važne elemente i pažljivo donijeti odluku.

U tome će im pomoći mjerenja i testovi kojima se djelomično objektivno procjenjuje zrelost za školu. Prilično jasnim i objektivnim testovima može se izmjeriti djetetova visina, težina, građa, sluh, vid, osjetilne reakcije, razumijevanje govora, pa čak i pamćenje, koncentracija, rezoniranje, logičke vještine. Određene grafomotoričke vještine nužne su za učenje pisanja, a one se procjenjuju po načinu držanja olovke, crtežima i sličnim jednostavnim testovima. Dakle, fizička i intelektualna zrelost djeteta relativno se lako procjenjuje. Emocionalna i socijalna zrelost podjednako su važne, a njih nije uvijek jednostavno procijeniti. Socijalna i emocionalna zrelost povezane su, a socijalna zrelost u potpunosti ovisi o odgoju, odnosno stimulaciji i utjecaju okoline. Laički i skraćeno opisujemo je kao sposobnost djeteta da se snađe u zajednici. Važan element socijalne zrelosti je djetetova sposobnost odvajanja od roditelja i samostalnog funkcioniranja u zajednici, prije svega vršnjačkoj.

Da bi moglo pratiti nastavu i sudjelovati u zajednici koja se zove razred, dijete treba imati razvijenu emocionalnu kontrolu. Također se prvi puta susreće s vrednovanjem i ocjenjivanjem od strane nekog tko nije obitelj, pa nije emocionalno povezan s djetetom te bi trebao biti objektivan u ocjenjivanju.

Naravno, djeca koja su išla u vrtić na slične su se situacije navikavala postupno i njima će polazak u školu u pravilu lakše pasti. Zato se smatra da je za većinu djece dobro ako dvije-tri godine prije škole redovito sudjeluju u nekoj vršnjačkoj zajednici. Onima koja nisu imala tu priliku namijenjena je tzv. mala škola, koju ne treba shvaćati kao nametnutu obvezu, nego kao priliku za kvalitetniju procjenu sveukupne djetetove zrelosti za školu.