Ljudi se razlikuju po tome koliko su otvoreni tj. koliko informacija o sebi kažu. Dok jedni neposredno govore o mnogim temama s ljudima koje manje ili više poznaju, dotle drugi imaju mnoge tajne koje ne odaju ni najbližim prijateljima. Za svakoga od nas postoji neka dobra mjera razmjenjivanja koju osjećamo ugodnom. Mi slobodno ili s nekom nelagodom razmjenjujemo informacije. Slično je tako i s prostorom oko nas kojeg s više ili manje neugode ili lakoće dijelimo s drugima. Ima ljudi koji se veoma neugodno osjećaju u gužvama.

Ljudi za vrijeme razgovora trebaju određenu udaljenost da bi se osjećali ugodno. Također se to očituje na primjer dok netko sjedi pa možda osjeća nelagodu ako razgovora s nekim koji u tom trenutku stoji. Neugoda se zna povećati ako osoba koja sjedi razgovora s osobom koja joj stoji iza leđa. O čemu je riječ? Osim što je pitanje pristojnosti, običaja, navika… posrijedi je i osjećaj gubitka kontrole, odnosno osjećaj neravnopravnosti.

Distanciranost je pokušaj pojedinca da poveća udaljenost u doslovnom ili prenesenom smislu prema osobi s kojom komunicira. Za razliku od intimnosti koja je ugodna, postoji intimnost koja je loša, pretjerana. Na drugoj strani je isto tako ugodna udaljenost tj. distanciranost i loša, a to znači pretjerana distanciranost. Pretjerana distanciranost se može osjećati kao hladnoća ili kao da se osoba s tom distancom želi zaštititi zbog bojažljivosti, nadmenosti ili želje da sačuva neku poziciju koja je ostavlja tajnovitom ili čak, možda, način da se održi superpozicija.

Čuvajući se od loše intimnosti možemo otići predaleko i napraviti previsoki zid. Navodno je Greta Garbo umrla sama i tužna čuvajući se godinama, uspješno, od prevelike popularnosti. Toliko se dobro čuvala da se potpuno izolirala i nije gotovo ni s kim kontaktirala. Lady Diana se nije uspjela obraniti od paparazza. Oni su doprinijeli njezinoj popularnosti, a neki kažu da ju je njihova nasilnost otjerala u smrt.

Što je neugodno a što je normalno? Gdje je granica privatnosti? Kad smo normalno udaljeni od drugih, kad smo intimni, bliski s drugima a kad smo pretjerano intimni pa to drugima, a možda i nama, smeta.

Moda, običaji, kulturno ozračje… sve se s godinama mijenja pa se na primjer granice sramežljivosti pomiču. Nove generacije lakše se svlače i pokazuju na plaži. U modi su sve oskudniji kupaći kostimi i drugi odjevni predmeti koji više sliče na kupaće kostime nego na nekadašnju odjeću za izlazak. Na kioscima su sve golišavije fotografije. Mnogi nastoje postati popularni tako što pokazuju svoju vanjštinu. Mnogi podupiru svoju karijeru pokazujući svoju tjelesnu ljepotu. Ali neki osim svojeg tijela, pokazuju i svoju utrobu, vade je pred svima i nude na prodaju, odnosno žrtvuju je zlatnom bogu popularnosti.
Da bi nas netko promatrao u stanu dok živimo, spavamo i tko zna što sve ne radimo, to je još, prije dvadesetak godina, iskorišteno kao užasna znanstveno-fantastična prijetnja, a danas je to tek jedna od mnogih popularnih emisija u koju se mladi guraju i koju prate mnogi. I mlađi i stariji. Književno djelo, 1984. koje spominje Big Brothera tj. Velikog brata, rabi taj pojam u totalno negativnom svjetlu. Danas su takve TV emisije prilika za prikazivanje i pokazivanje, za stjecanje iskustva i za stjecanje novca. To je svojevrsna okrutna lutrija u kojoj gledatelji gledaju ne samo intimne situacije nekih ljudi koji su na to pristali, nego i trenutke u kojima se oni osjećaju kao gubitnici. Dapače, gubitnika je mnogo, a pobjednik je jedan. I taj gladijatorski, ekshibicionistički užitak pokazuje svu okrutnost nas gledatelja i svu bijedu promatranih koji su sebe stavili u neku vrst antropo-vrta.

Ranije smo razgovarali u telefonskim govornicama koje su bile zatvorena kabina. Kasnije su se telefonski aparati počeli stavljati u otvorene polu-kabine koje nisu omogućavala nikakvu zaštitu. Danas se većina nas kreće okolo s jednim, dva ili više mobitela i obavlja poslove i privatne razgovore u tramvaju, autobusu, u dućanu, na cesti. Za vrijeme koncerta ili kazališne predstave ostane neki mobitel upaljen. Neki su sad uveli da u njihovim dvoranama nema mobitel signala. Svačemu smo se dosjetili, razmakli smo granice intimnosti. Koliko smo zbog toga slobodniji ili sretniji, teško je reći.

Dakle možemo živjeti u globalnom selu ili u više-manje izoliranoj zajednici na razini društvene zajednice. Pojedinac može biti u stalnom, dnevnom ili barem tjednu kontaktu s jednom ili više osoba. Osoba može živjeti sama ali bez obzira živi li sama ili u skupini, može ostati toliko distancirana i toliko kruta u toj svojoj udaljenosti od drugih da ne dobiva niti ne daje ni nužne informacije o sebi. Život za nas ljude podrazumijeva neku vrst suradnje i razmjene informacija. Kao što je činjenica da je osjećaj boli važna informacija za nas, znamo da nešto moramo poduzeti, tako su često i informacije koje dajemo drugima itekako važne. Ljudi se ponašaju u širokom rasponu od prpošnih brbljavaca koji kao da nemaju tajni do zatvorenih mrguda kojima je teško pomoći jer nam oni to ne dozvoljavaju. Možemo biti previše otvoreni ili kako se to još kaže ljepljivi, možemo normalno komunicirati s nekima distantnije a s nekima otvorenije, a možemo biti rigidni i zakočeni u svojoj komunikaciji i ne dozvoliti drugima da nas upoznaju i da nam se približe.

Kako god postupali od toga imamo koristi i štete. Odbacujući intimnost, odbacujemo mogućnost da nas netko povrijedi, ali i mogućnost da nas netko razveseli. Biramo li uspješno osobu od povjerenja, imamo veću šansu da će naši povjerljivi podaci biti dobro čuvani. Možda je šutnja ponekad zlato, ali je iskren govor često itekako dobar lijek.