Hlače po uzoru na suknju pratile su ženu kroz čitavo 20. stoljeće u njezinoj emancipaciji. Ovaj model hlača iznimno širokih nogavica prvo se nosio za potrebe jahanja, kada klasične verzije hlačama ženama nisu bile dopuštene. Tijekom godina na modnoj sceni, njihove nogavice postale su uže i svojevrsnim amblemom minimalističke mode 90-ih.

Za neke kompromis između udobnosti i elegancije, ovaj hibridni komad vratio se na modnu scenu i ponovno zavladao pistama svojim urođenim šarmom.

Kada se nose, na prvi pogled nije jasno je li riječ o suknji ili hlačama, a upravo u toj sumnji leži njihov šarmantan dojam.

Ideja za nastanak ovih hlača gotovo je potpuno talijanska. Kada je stigla u Pariz na nagovor prijatelja Paula Poireta, talijanska dizajnera Elsa Schiaparelli upoznala je neke od najutjecajnijih umjetnika tog vremena, kao što su Man Ray, Duchamp i Salvador Dalí.

Njezina modna vizija od tada je povezana s nadrealističkim pokretom i avangardom, a upravo je ona zaslužna za kreiranje suknja-hlača kakve danas poznajemo.

Prvi model kreirala je godine 1931. za španjolsku tenisku prvakinju Lilí Álvarez i njezino natjecanje na turniru u Wimbledonu, a zatim je usvojen za jahanje i biciklizam.

Tijekom godina dizajneri su predlagali brojne verzije ovog hibrida, poigravajući se različitim materijalima i stvarajući verzije za nošenje od jutra do mraka, a u modnoj eri 90-ih doživjele su vrhunac popularnosti.

Efekt iznenađenja, kao i praktičnost, zajamčene su kvalitete ovog modela hlača koji na prvi pogled izgleda kao suknja, no pri pokretu otkriva svoje 'pravo lice'. Ovaj trend posebno će se dopasti ljubiteljicama maksi suknji i izrazito širokih hlača - odjevnih predmeta koji neodoljivo spajaju udobnost, dobar izgled i lakoću nošenja.