Uvriježeno je mišljenje da su pretilost i visok indeks tjelesne mase jedni od najvećih rizika za zdravlje, no sve brojnija istraživanja pokazuju kako to nužno ne mora biti tako. Činjenica je da pretile osobe češće obolijevaju od različitih metaboličkih bolesti i bolesti krvožilnog sustava, no ono što se uporno zanemaruje je također dokazana činjenica koja govori u prilog tome da je debljina često povezana sa sjedilačkim načinom života i tjelesnom neaktivnosti. Drugim riječima, osobe s visokim indeksima tjelesne mase najčešće su i osobe s nižim razinama tjelesne spremnosti, pa se nameće pitanje – obolijevaju li zbog debljine ili neaktivnosti?

Veliko istraživanje znanstvenika Stevena Blaira objavljeno u časopisu Journal of the American Medical Association, provedeno na 2600 ljudi starijih od 60 godina tijekom 12 godina razotkrilo je na koji način razina tjelesne spremnosti i postotak masnog tkiva utječu na smrtnost. Rezultati su bili zapanjujući – naime, osobe čija je razina tjelesne spremnosti (eng. fitness) bila u donjoj petini imale su četiri puta veću smrtnost od onih u gornjoj petini i dva puta veću od onih u petini iznad njih samih, i to bez obzira na postotak tjelesne masti. Tad je osmišljena i krilatica koja upućuje na nova saznanja – 'Better fit and fat than slim and sedentary', odnosno 'Bolje biti aktivan i debeo, nego mršav i tjelesno neaktivan'.

Uz to, uvriježeni načini procjene tjelesnog stanja, poput različitih kalkulatora za izračunavanje indeksa tjelesne mase ili opsega struka, upućuju da su osobe koje spadaju u kategoriju 'normalno' automatski i zdrave, što uopće ne mora biti tako. Naime, mnogi liječnici i znanstvenici upućuju na problem koji se javlja kod mršavih, ali tjelesno neaktivnih osoba, a najbolje ga je opisao endokrinolog Ruderman kad je uveo termin mršavo debeli. Unatoč normalnom ili nižem indeksu tjelesne mase, kod mršavih i ujedno neaktivnih osoba često se nalaze povišene razine triglicerida, smanjena osjetljivost na inzulin koja može biti preteča šećerne bolesti i povećani rizik od bolesti srca i krvnih žila. Tako, primjerice, osobe oboljele od dijabetesa tipa 2 s normalnom tjelesnom težinom koje njeguju sjedilački način života, imaju dvostruko veći rizik za smrtnost od osoba koje su pretile, ali aktivne.

Do sličnih je zaključaka došlo i istraživanje provedeno na Fakulteta za javno zdravstvo pri Harvardu, u kojem je sudjelovalo 115.000 medicinskih sestara između 33 i 55 godina. Naime, rezultati ukazuju na to da su pretile, ali tjelesno aktivne medicinske sestre imale gotovo isti ili čak niži rizik od smrtnosti od onih koje su mršave, ali tjelesno neaktivne. Drugim riječima, može se zaključiti da pretile osobe redovitom tjelesnom aktivnošću u nekoj mjeri kompenziraju rizik za zdravlje koji im donosi povećana tjelesna težina.

Čak i brojne akcije koje promiču važnost aktivnog načina života često tjelesnu aktivnost komuniciraju 'samo' kao koristan način i alat za gubitak kilograma, a zanemaruju i njezine ostale koristi za zdravlje. Naravno, ne treba zanemariti svjetsku epidemiju pretilosti protiv koje se treba boriti, no važno je imati na umu da negativni učinci pretilosti na organizam mogu biti uvelike smanjeni ili čak potpuno poništeni aktivnim načinom života. Također, mnogo je teži i dugotrajniji proces postići manji unos kalorija u pretiloj populaciji i provoditi duge i iscrpljujuće dijete nego popraviti tjelesnu spremnost. Već i uvođenje nekoliko desetominutnih šetnji brzim hodom na dan može u nekoj mjeri poboljšati tjelesnu spremnost. Jer, sukladno rezultatima sve brojnijih istraživanja, i najmanje poboljšanje razine tjelesne aktivnosti značajno utječe na poboljšanje općeg zdravlja i stanja organizma.