Jeste li se užasnuli vidjevši mišeka da prestrašeno juri vašom kućom, tražeći rupicu iza nekog ormara da se u njoj sakrije? Grozite li se još jedva čujnog krckanja crvotočina koji u mukloj tišini noći buše tunelčiće u starom hrastovom okviru zrcala vaše bake? Jeste li otjerali golubove sa streha i balkona, da vam ne ostavljaju za sobom smrduckave pozdrave i prognali krtice iz svoje okućnice da vam ne kvare savršeno podšišan travnjak? Ako je tako, onda će vam se najnovije ideje o kvaliteti stanovanja koje uključuju povratak insekata, ptica, šišmiša i drugih nekada redovitih divljih podstanara u životnom prostoru Homo sapiensa činiti prilično ćaknute.

Suvremeno stanovanje u službi prirode

Vama će to možda izgledati ćaknuto, ali za pobornike eko-gradnje i ekologe to je prirodan povratak aseptičnog urbanog života u neko prirodnije stanje. Nakon što su optrčali krug od života s prirodom do urbaniziranog života bez prirode, u kojem imaju pristup samo kućni ljubimci futrani i frustrirani konzerviranom hranom, u razvijenim zemljama Europe, a i malo šire, stanovnici velikih gradova ponovno smišljaju način kako da se u sterilnoj životnoj okolini sprijatelje s prognanim životinjskim i biljnim vrstama. Poticaj na to su sve dramatičnija upozorenja o alarmantnim klimatskim promjenama, ugroženim vrstama i uništavanju staništa, zbog čega su i Ujedinjeni narodi ovu dekadu proglasili dekadom bioraznolikosti, a u ožujku se u Londonu održava velika izložba eko-gradnje i međunarodno natjecanje arhitekata za najbolja rješenja tzv. integriranog stanovanja.

Samo u Velikoj Britaniji, primjerice, neke su se populacije šišmiša smanjile za 95 posto, a isto je i s nekim vrstama ptica, čemu je razlog uništavanje staništa zbog prekomjerne urbanizacije. Preuređenje obične stare štale u suvremenu vikendicu znači da će šišmiši, kukuvije drijemavice (vrsta sove), lastavice i čiope izgubiti svoja staništa. 'Masovne dozvole za renovaciju povijesnih gradova u EU praktički znače smrtnu presudu za čiope i šišmiše', kaže britanski zoolog Edward Mayer u Financial Timesu. Britanci su šišmiše zakonski zaštitili, pa se arhitektima koji obnavljaju stare objekte savjetuje da se prije početka radova obavezno savjetuju u nekoj udruzi za zaštitu tih životinjica.

I hoćete li onda obnoviti neku staru zgradu u suvremeni prostor za stanovanje ili ćete je prepustiti vremenu da se u njoj nesmetano legu vrapci i čvorci? U toj dvojbi znaju se gubitnici, no veći su problem nove zgrade, građene novim materijalima za štednju energije (dobro za okoliš), gdje se na čeličnim konstrukcijama, porobetonu i PVC-u ne mogu udomaćiti divlje životinjice (loše za okoliš). Ekološki svjesne građevinske tvrtke i arhitekti u svijetu stoga nude sustanarska rješenja u kojima će biti mjesta i za ljude i za životinje. Jedna od njih je i njemačka tvrtka Schwegler Natur koja, između ostaloga, nudi posebne vrste šupljih cigli koje mogu biti leglo šišmiša, posebne boksove ugrađene u zidove za pčelinjake i specijalne konstrukcije na kojima ptice mogu savijati gnijezda, a kompanija ih je do sada u Europi već prodala pet milijuna.

Praktična rješenja koja održavaju prirodnu ravnotežu

Ali izgradnja stambenih objekata bogatih zelenilom u kojima će se i životinje osjećati kod kuće nije od jučer. Još u 15. stoljeću u Italiji su gradili tornjeve za neke vrste ptica koje bi, doduše, završavale na stolovima domaćina. I u Engleskoj, kao i u nas, tavani su znali biti rezervirani za golubinja gnijezda te žive smočnice za golubinje pečenke i jaja. Na pročeljima je bilo priručnih pčelinjaka, sove su bile dobrodošle kao čistači glodavaca, a ptice i šišmiši za dnevno usisavanje tisuća insekata.

Bila su to praktična rješenja koja su istovremeno održavala prirodnu ravnotežu. A prirodnu ravnotežu i raznovrsnost u velike metropole pokušava vratiti još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća malezijski arhitekt Ken Yeang. Nazivaju ga ocem 'bioklimatskih nebodera', jer je među prvima u urbani dizajn uključio zelenilo. Za tog eko-dizajnera i vodećeg teoretičara tzv. zelenog dizajna živo zelenilo je obvezan građevinski materijal za pročelja i krovove koji udomljuju insekte i ptice, a ta je ideja u svijetu sve popularnija, iako se sve češće postavlja pitanje održavanja. Neki od primjera takve ekološke estetike su živi krov na Kalifornijskoj akademiji znanosti talijanskog arhitekta Renza Piana i živi zidovi pariškog muzeja Afrike, Azije i Oceanije Musée du Quai Branly te londonskog hotela Athenaeum francuskog botaničara Patricka Blanca. Dok je Piano cijeli krov Akademije pretvorio u bujnu livadu domaćeg kalifornijskog raslinja s pripadnom faunom, majstor tzv. 'okomitih vrtova' Blanc je cijela pročelja zgrada obukao u čupavo zelenilo.

'Svakome tko pokraj njega prođe zelenilo hotela Athenaeum izmami smiješak. Ali prolaznicima se ne sviđa samo raslinje, nego i život koji oko njega buja, jer je sve puno bezbrojnih pauka, buba, pčela, puževa, kojima se hrane mnogobrojne ptičice. U zidovima su čak i kosovi savili gnijezda', kaže vrtlar Daniel Bell, koji se brine za održavanje hotelskog pročelja.

Jedan od eko-arhitekata, Justin Bere, preuredio je neku staru tvornicu kobasica u svoj londonski dom, pustivši u njega i na njega i druge stanare. Na krovu je posadio glog, lijesku, različite vrste livadskog cvijeća i postavio pčelinjake. Raslinje je, kaže, prirodna izolacija topline, a među stare cigle pročelja uskoro su se ugnijezdili šišmiši i ptice. Okružen ogoljelim stambenim zgradama bez stručka zelenila, dom Justina Berea je oživio kao u vremenima prije industrijalizacije i urbanizacije. Takvi primjeri još neće spasiti neke od izumirućih životinjskih i biljnih vrsta, ali su i podsjećanje i opomena da ne živimo sami na planetu.