A da bi sve skupa bilo još zamršenije, što god po pitanju samopouzdanja poduzeli, pa i u najboljoj namjeri, tek kroz duže vrijeme će se vidjeti kakvi su rezultati. Ako rezultati nisu dobri, nema – pogriješili smo, izbrisat ćemo sve gumicom i krenuti ispočetka, jer kad netko odraste u čovjeka bez samopouzdanja posljedice se ne mogu sanirati preko noći.

Self-esteem movement, odnosno pokret koji promiče samopouzdanje, nastao je kao rezultat ljudskog promišljanja - hipiji su u šezdesetima počeli preispitivali tradicionalne vrijednosti zapadnog društva. U sedamdesetima su se u Kaliforniji javili prvi psiholozi koji su se u radu fokusirali na ljudski potencijal umjesto na patologiju. Naime, dotad nije bilo uobičajeno da psiholozi rade s tzv. običnim i zdravim ljudima, nego samo s onima kod kojih su bili uočeni određeni problemi u ponašanju (patologija). Kroz osamdesete mnogi psiholozi su se složili s činjenicom da kada se ljudi osjećaju loše, to dovodi do dodatnih problema u društvu te otada službeno postoji pokret self-esteem.

U početku su teorije ovog pokreta najprije prihvatili edukatori, a zatim roditelji, te se on kroz godine proširio u sve pore društva, uključivši poslovne krugove i socijalne službe. Pojavio se i velik broj eksperata koji su imali različite teorije o tome kako da pomognu ljudima da se osjećaju bolje sa samima sobom te kako da izgrade i održe svoje samopouzdanje. Postojali su neki, a i danas postoje, koji su jednostavno vjerovali da ćemo pozitivno djelovati na poboljšanje samopouzdanja ako sami sebe zagrlimo nekoliko puta dnevno ili ako se budemo gledali u ogledalo i govorili si da se volimo.

O samopouzdanju smo razgovarali s Blankom Franjković Srnić, iskusnom psihologinjom sa skoro 30 godina iskustva u direktnom radu s ljudima u Hrvatskoj i Kanadi.

'Ja u takve teorije i terapije osobno ne vjerujem', rekla je profesorica Srnić. 'Dapače, čak sam uvjerena da je puno ljudi iskoristilo trenutak za zaradu dajući savjete koji su čitav pokret self-esteem doveli u pitanje, jer ti ljudi u biti nisu razumjeli što je ustvari samopouzdanje.

Radeći u školi s djecom na Zapadu, uočila sam da se tu primjenjuju metode pohvale pod svaku cijenu kako se ne bi narušilo dječje samopouzdanje. Mnogi učitelji pokušavaju postići stanje 'osjećaj se dobro sa samim sobom pod svaku cijenu'. No takvo ponašanje za posljedicu ima to da djeca ne nauče objektivno procijeniti ni svoje ponašanje ni kvalitetu akademskog rada u školi. Mislim da je ta metoda kontraproduktivna, jer na taj način djeca postaju nesigurnija u sebe i sklonija neuspjehu, naročito u situacijama kad im se takva vrsta podrške više ne pruža. Ono što se u gore navedenim primjerima pokušava izgraditi je po meni lažno samopouzdanje. Naime, velika je razlika između stvarnog i lažnog samopouzdanja. Bitno je da djecu dobro naoružamo strategijama i tehnikama učenja, a manje ih obasipamo pohvalama pod svaku cijenu. Naravno, nisam protiv pohvale, već za konstruktivnu pohvalu koja se koristi da bi se djetetu uistinu razjasnilo što je napravilo dobro, tako da to može generalizirati u budućnosti', kaže psihologinja Franjković Srnić.

Naravno, samopouzdanje se stječe cijeli život, ali temelji se uspostavljaju u djetinjstvu, pa je to razlog zbog kojeg profesorica Srnić ističe obitelj i obrazovni sustav. Zašto je sve ovo bitno, lakše će se razumjeti ako znamo što je uopće samopouzdanje. Je li to nešto što nam drugi mogu dati ili je to nešto unutarnje, što osjećamo i kada drugi nisu prisutni?

'Samopouzdanje je onaj duboki i iskreni osjećaj koji imamo o sebi samima. Dok smo bili djeca, našim životom su dominirali roditelji, rođaci i veća djeca. U djetinjstvu procjenjujemo sebe kroz oči drugih: ako im drugi kažu da su dobra, djeca osjećaju da su dobra i obrnuto. Ali, kada narastemo, trebamo naučiti misliti svojom glavom. Moramo naučiti i da imamo izbor: hoćemo li dozvoliti da mišljenje drugih ljudi utječe na naše osjećaje o samome sebi. Nitko nas ne može natjerati da se osjećamo na bilo koji način, to je naša odluka (iako toga često nismo svjesni). Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje. Naravno, dobro je u životu imati ljude koji nam daju podršku, ali kako se mi sami osjećamo iznutra, ovisi o tome što mislimo i što radimo. Znači, ako radimo prave stvari te imamo prave misli, to će doprinijeti osjećaju samopouzdanja.'

Postoji li onda nešto jednostavno i praktično, što možemo svakodnevno prakticirati kako bismo pojačali osjećaj samopouzdanja, a da nije banalno samouvjeravanje?

'Naravno. Mnogi od tih načina nisu novost, nego su prisutni u mnogim religijama, primjerice načelo istine. Ako smo iskreni, drugima će biti lakše respektirati nas. Ali kod prakticiranja ovog principa u svakodnevnom životu trebamo pripaziti da načinom na koji provodimo ovaj princip bespotrebno ne povređujemo druge ljude. Tako dolazimo do drugog principa – blagost, ljubaznost: način na koji tretiramo druge ljude ima direktan utjecaj na to kako sami sebe vidimo te kako nas drugi ljudi vide. Treći princip je pokušaj da budemo pozitivni. Dnevno kroz našu glavu prođe nekoliko tisuća misli, velika većina je slična onima od prije. Ako većina tih misli ima negativne sadržaje, i naše emocije će biti takve. Isto tako, ako pozitivno mislimo, bolje ćemo se osjećati. Tijekom dana možemo obratiti pozornost na svoje misli, postati ih svjesni, te ih zamijeniti onima koje nam donose bolje osjećaje. Svaki pojedinac može napraviti taj izbor ako želi. Zadnji zadatak bi bio suosjećanje prema sebi i drugima, a samim time i opraštanje grešaka koje pravimo sami ili drugi čine.'

Možda će netko reći kako je ovo otkrivanje tople vode, no većina životnih mudrosti i efikasnih strategija nije komplicirana kad se izgovori, ali ne zaboravite - sve ovo je puno lakše reći nego disciplinirano provoditi.