Pitanje u kojoj mjeri karakteristike roditelja utječe na osobnost djeteta, a u kojoj okolina, jedno je od najstarijih u području psihologije i odgoja. Najnovije istraživanje sada je došlo do svježih zaključaka.

Pod vodstvom Renea Mottusa sa Sveučilišta Edinburgh, napravljeno je istraživanje u kojem je ispitano preko tisuću krvnih srodnika kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri djeca nasljeđuju 'velikih pet' osobina: otvorenost, savjesnost, društvenost, susretljivost i neurotičnost.

Rezultati su pomalo šokantni: pokazalo se da nema veće šanse da dijete dijeli istu karakteristiku osobnosti s roditeljem kao s bilo kojim strancem! Konkretno, samo je 39% šanse da će dijete biti nalik roditelju u ovim kategorijama, dok je 33% šanse da će dijeliti ove osobine s nasumičnom osobom.

Novost ove studije jest da, umjesto isključivog oslanjanja na samoprocjenu osobina ličnosti, uključuje i drugo mišljenje prijatelja ili partnera. No, rad tek treba proći recenziju i već ga je kritizirao jedan vodeći stručnjak na tom području.

Naime, Robert Plomin, profesor bihevioralne genetike, osudio je istraživanje za manjak čvrstih dokaza.

'Ne vjerujem u to - gdje su dokazi? Rad se čini napuhanim, u smislu premise i duljine trajanja', rekao je autor knjige koja govori upravo o suprotnoj tezi i tome kako DNK uvjetuje našu osobnost ('Blueprint: How DNA Makes Us Who We Are').

U knjizi je iznio tezu da je poligenim testiranjem moguće vidjeti utvrditi da naše genetsko nasljeđe ima mnogo veću ulogu u određivanju našeg ponašanja i osobina ličnosti nego što je znanost ranije priznavala.

Dakako, i on ima brojne kritičare, orijentirane poglavito na osporavanje teze da je i socioekonomski status roditelja dio genetskog, a ne okolišnog nasljeđa.

Na sve se osvrnula i psihoterapeutkinja Jennifer Cawley.

'Ljudi nemaju naviku govoriti o osobinama ličnosti. Više govore i iskustvima i odnosima, iako, pretpostavljam, i u to uvelike utječe naša osobnost.'

Primjerice, istaknula je da se mnogi njeni klijenti boje postati poput svojih roditelja, osobito kada i sami imaju djecu.

'Ako je njihov roditelj redovito gubio živce, troše ogromnu energiju na izbjegavanje ponavljanja tih obrazaca, koje možemo nazvati čak i crtama ličnosti.'

Tvrdi da se to posebno vidi kod muškaraca čiji su očevi bili zlostavljači. No, još uvijek nije utvrđeno je li sklonost ljutnji nasljedna ili naučena osobina.

Čak i netko poput Plomina, prozvan genetskim deterministom, naglašava da ne nasljeđujemo toliko osobine ličnosti koliko sklonost prema njima. Hoće li se, kako i kada te predispozicije ostvariti ovisi o cijelom nizu složenih čimbenika, s kojima niti znanost nije u potpunosti upoznata.

Jedini zaključak u kojem se slažu gotovo sva dosadašnja istraživanja jest da je (zasad) nemoguće odvojiti gene od okoliša, biologiju od kulture i osobu kakva jesmo od osobe kakva smo oduvijek trebali postati.

Znanost se možda približava odgovorima koji će riješiti pitanje našeg genetskog nasljeđa, ali ono što mi s time učinimo i kakva osoba odlučujemo biti - ostaje samo na nama.