Pretilost djece i dalje je svojevrsna tabu tema te je prate gotovo neizostavno vršnjačko nasilje i stigmatizacija društva, a koje na debljinu nastavlja gledati kao na osobni izbor pojedinca. Pri tome ono što često prođe nezapaženo jest upravo utjecaj okoline i ubrzanog načina života, što ovaj problem čini iznimno slojevitim. No rješenja - postoje.

Opće je poznato to da u zapadnom svijetu godinama vlada prava pandemija djece s debljinom, a ni naša zemlja nije iznimka. Dapače, rezultati istraživanja (CroCOSI 2021./2022.) pokazuju da svaki treći osmogodišnjak u Hrvatskoj, točnije njih 36 posto, ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu.

Hrvatska među zemljama s najvećim brojem djece s debljinom

Ovako visok udio djece s prekomjernom tjelesnom masom ili debljinom smješta Hrvatsku, s drugim mediteranskim zemljama, visoko na toj neslavnoj ljestvici u Europi. O uzrocima pandemije debljine djece te rješenjima koja su nam na raspolaganju razgovarali smo sa socijalnom pedagoginjom Helenom Križan iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

'Donedavno se o tome često govorilo kao o vrlo jednostavnoj matematičkoj jednadžbi – ako uneseš više nego što potrošiš, razvit ćeš debljinu. Iako su mnogi i danas skloni tako razmišljati, činjenica jest da se nešto promijenilo. Stručnjaci danas prepoznaju debljinu kao složenu bolest, a njena složenost se najviše ogleda u brojnim i raznovrsnim čimbenicima koji u međusobnoj interakciji doprinose njenom nastanku – od genetskih i medicinskih pa sve do psiholoških, ponašajnih, okolišnih i sociokulturalnih.', rekla je Križan na početku razgovora za tportal.

Stručnjakinja je pojasnila i u čemu leži ključan uzrok ovog problema, ističući da niti jedna zdravstvena pandemija ne nastupa izvan okvira društvenog utjecaja.

Živimo u okruženju koje potiče nastanak debljine

'Nisu odjednom roditelji svakog trećeg djeteta odlučili da trebaju unositi više kalorija nego što će ih potrošiti. Ono što se uveliko promijenilo je okruženje u kojem živimo. Već negdje u 90-im godinama prošlog stoljeća javnozdravstveni stručnjaci počeli su govoriti o obesogenom okruženju – onom koje potiče nastanak debljine. Takva okruženja uvelike utječu na naš životni stil, to jest na naše prehrambene navike i tjelesnu aktivnost.'

U našoj zemlji osjetne su razlike u tome u pojedinim regijama. Naime debljina kod djece generalno je češće prisutna u ruralnim područjima Hrvatske nego u urbanim područjima. Pri tome, najveći udio djevojčica s prekomjernom tjelesnom masom i debljinom zabilježen je u jadranskoj regiji, a najveći udio dječaka u panonskoj regiji. Najmanji udio i dječaka i djevojčica s prekomjernom tjelesnom masom i debljinom nalazi se u Zagrebu, istaknula je Križan.

Kako znati je li dijete pretilo i što možemo učiniti

Socijalna pedagoginja pojasnila je da je debljinu djece moguće, baš kao i kod odraslih, odrediti putem indeksa tjelesne mase. Međutim, s obzirom na njihov rast i razvoj, granične vrijednosti razlikuju se ovisno o spolu i dobi. Stoga je, ističe, najjednostavnije za to koristiti kalkulatore na mrežnim stranicama provjerenih institucija, poput onog na stranicama Živjeti zdravo Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

'Valja ipak napomenuti da indeks tjelesne mase nije klinički najpreciznija mjera, ali može poslužiti kao dobar orijentir roditeljima. Oni koji na osnovi indeksa tjelesne mase procijene da bi im dijete moglo imati prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu, svakako se o tome trebaju konzultirati s pedijatrom te liječnikom školske ili obiteljske medicine.'

Razvoj debljine ovisi o nizu faktora, no iako ne možemo mijenjati genetske, a često ni socioekonomske uzročnike, možemo mijenjati životni stil i svakodnevne navike. Evo koje promjene socijalna pedagoginja Križan savjetuje roditeljima za prevenciju ovog problema.

'Roditelji bi djeci prvenstveno trebali, u skladu sa svojim mogućnostima, biti model brige o zdravlju. Što to znači? To znači da bi s djecom trebali provoditi vrijeme baveći se tjelesnom aktivnošću u raznim oblicima, od šetnje, aktivne igre, vrtlarenja, sportskih aktivnosti pa sve do aktivnog načina putovanja do određenih destinacija (škole, vrtića, trgovine i slično). Djeci je u prosjeku dnevno potrebno barem 60 minuta tjelesne aktivnosti umjerenog do visokog intenziteta. Također, treba ih uključiti u planiranje i pripremu zajedničkih obroka, a ti obroci trebali bi sadržavati barem pet porcija voća i povrća dnevno. Naravno, za to je važno uložiti trud i pronaći vrijeme, što nije uvijek jednostavno.'

Rezultati spomenutog istraživanja CroCOSI pokazali su, ističe, da je svaka peta obitelj tijekom pandemije covida, kada je imala nešto više vremena za to, zaista češće kuhala s djecom i zajednički konzumirala obroke.

'Međutim također smo vidjeli da je svako treće dijete u razdoblju pandemijskih mjera provodilo više slobodnog vremena pred ekranima, a manje u aktivnoj igri. Moram ovdje ipak napomenuti da su roditelji samo dio ove priče i ne mogu utjecati na sve odrednice debljine. S obzirom na to da znamo da je ona češće prisutna u obitelji nižeg socioekonomskog statusa, jako je važno da kao društvo aktivno radimo na smanjenju tih nejednakosti.'

Prehrana u vrtićima i školama od iznimne je važnosti

Česta tema u društvu je prehrana djece u vrtićima i školama. I dok su neki oduševljeni ponudom i ističu da ona uživaju u obrocima, drugi imaju oprečna iskustva. Zbog toga je teško ocijeniti sveukupnu kvalitetu hrane u odgojno-obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj te koliko je ona zaslužna za problem visokog postotka debljine djece.

'Hrana u hrvatskim vrtićima i školama prvenstveno je neujednačena, što je ponovno rezultat nejednakih uvjeta. I dalje značajan udio osnovnih škola nema kuhinju i blagovaonicu. Posebice je to izraženo u područnim školama. Ako nemaju osnovne materijalne, prostorne i kadrovske uvjete za pripremu hrane, teško je uopće implementirati bilo kakve smjernice o pravilnoj prehrani. Školska prehrana iznimno je važna u promicanju zdravlja djece. Njena uloga nije isključivo zadovoljavanje energetsko-nutritivnih potreba, već ona ima i izraženu odgojno-obrazovnu komponentu', kaže i dodaje:

'Djeca se prehranom u školi uče na praktičan način o pravilnim prehrambenim/higijenskim navikama i brizi za svoje zdravlje. Također, uključenošću u procese školske prehrane trebala bi usvajati vještine vezane uz pripremu i nabavu hrane. Naravno, školski obroci dobra su prilika i za povezivanje, druženje, zabavu i isprobavanje novih jela/sastojaka. U posljednje vrijeme primijećeni su određeni pomaci u prepoznavanju važnosti školske prehrane, međutim i dalje tu imamo još mnogo prostora za napredak.'

Često čujemo primjere da se djeca, posebno ona predškolske dobi, sasvim dobro i zdravo hrane u vrtiću (jedu variva, ribu i slična jela), no dolaskom kući traže samo slatkiše, grickalice, nezdrave čokoladne namaze, masnu i prženu hranu i sl. Križan napominje koliko je važno uvijek se podsjetiti da se pravilne prehrambene navike temelje upravo na uravnoteženosti te da je uloga roditelja od najranije dobi izlagati dijete različitim okusima i upoznati ga s raznolikim namirnicama i jelima - pazeći pritom na omjere i količine.

'Hrana u našim životima ima jako važnu ulogu – ne samo biološku, već i sociokulturalnu. Tako da će i prehrambene preferencije djece ovisiti o mnogo čimbenika: dostupnosti, kontekstu, modelima ponašanja drugih, oglašavanju i slično. U velikoj većini slučajeva roditelji čine ono što smatraju da je najbolje za njihovo dijete. Slatkiši, sokovi i slične grickalice često se gledaju kao vrlo priuštivi izvori sreće i zadovoljstva. Kao roditelj, želite izmamiti osmijeh na lice svoje djece, međutim uvijek se treba podsjetiti na važnost pravilne prehrane za očuvanje zdravlja i ustrajati u usvajanju pravilnih prehrambenih navika', ističe socijalna pedagoginja.

Kako pomoći djetetu pri gubitku suvišnih kilograma?

I dok je o načinima prevencije debljine djece iznimno važno govoriti (i, dakako, primijeniti to u odgoju), činjenica jest da se ogroman broj djece upravo sada bori s viškom kilograma. Kako im pomoći u mršavljenju?

'Prekomjerna tjelesna masa i debljina zdravstveni su problemi i prvi korak je svakako savjetovati se s djetetovim liječnikom. S obzirom na velik broj djece i odraslih u Hrvatskoj koji boluju od debljine, bilo bi dobro i kada bismo imali razgranatiju mrežu savjetovališta o pravilnoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti, gdje bi svi kojima je to potrebno mogli dobiti potrebne informacije i podršku interdisciplinarnog tima: liječnika, nutricionista, kineziologa, psihologa i drugih stručnjaka po potrebi.'

Djeca s problemom debljine nerijetko su meta vršnjaka te je iznimno bitno da ih roditelji osnaže te prepoznaju trenutak u kojem je eventualno potreban i razgovor s psihologom.

Debljina je bolest, a ne osobni izbor

'Stigmatizacija debljine, nažalost, sveprisutna je u društvu, kako među djecom, tako i među odraslima. Mnogi su skloni smatrati je samoskrivljenim stanjem i rezultatom nebrige o sebi. Međutim, kao što sam ranije navela, debljina ima zaista brojne i složene uzroke koji se nikako ne svode isključivo na nečiju snagu volje. Podrška u neposrednoj okolini iznimno je važan čimbenik u procesu unaprjeđenja zdravlja djeteta i ako roditelji smatraju da ona izostaje, svakako bi se trebali obratiti stručnim službama škole ili vrtića za pomoć. Važno je da svi šaljemo poruku da su podrška i prihvaćanje ono što nekome može pomoći i ohrabriti ga u rješavanju zdravstvenih problema, a ne ruganje i posramljivanje.'

Križan je za kraj istaknula i vrlo važnu medijsku ulogu u načinu razgovara o debljini.

'Ponekad samim načinom izvještavanja o ovom problemu mediji potkrepljuju stigmatizaciju debljine odabirom pogrdnih i uvredljivih izraza te popratnim slikama koje potenciraju postojeće predrasude. Mediji bi svakako trebali doprinijeti edukaciji stanovništva korištenjem provjerenih i stručnih informacija te pomoći u naglašavanju činjenice da je debljina bolest, a ne nečiji osobni izbor.'