No znanstvenica Jacqueline Harding ima drukčije mišljenje. Istaknula je pritom esencijalnu aktivnost koja potiče razvoj djetetovog mozga, a i znanost sve više pokazuje da krute obrazovne prakse možda nisu najbolji način za to.

U svojoj knjizi 'Mozak koji se voli igrati' stručnjakinja za dječji razvoj Harding oslanja se na najnovija istraživanja neuroznanosti kako bi osporila ovaj tradicionalni pogled na obrazovanje te istaknula važnost igre za mozak koji raste.

'Uvriježeno je mišljenje da je formalno obrazovanje glavni pokretač kada se radi o postignućima u kasnijem životu, ali to jednostavno nije istina. Svaka misao i svaka radnja stvaraju novu vezu u mozgu', rekla je Harding za Newsweek.

Tijekom ranog djetinjstva naš je mozak najspremniji za stvaranje ovih novih veza. 'U igri u djetinjstvu naučili smo kako reagirati na svijet, okolinu i druge. Nesvjesno smo se pripremili za svoju budućnost', ističe Harding. Različite vrste igre stimuliraju različite dijelove mozga pa tako npr. igračke poput Lega mogu pomoći u vještinama prostornog razmišljanja, dok imaginarne igre mogu pomoći u društvenim vještinama i procesuiranju emocija.

'Dobro je utvrđeno da imaginarna igra i kreativna potraga nude odlične biološke i neurološke dobrobiti za djecu i odrasle. Jedno od najzanimljivijih novih otkrića je moć mašte da uključi ili isključi gene unutar živčanih stanica koje proizvode proteine, a oni naknadno mogu promijeniti samu arhitekturu mozga. U biti, mašta govori mozgu njegovim jezikom', kaže stručnjakinja.

Moždani dijelovi uključeni u maštu i percepciju preklapaju se, tako da npr. jednostavnim zamišljanjem razgovora s prijateljem naš mozak vježba što je potrebno prilikom tih društvenih interakcija. Ako se to redovito ponavlja, formira se novi put u mozgu koji tada postaje odabrani put. Neuroni koji se aktiviraju zajedno povezani su', objašnjava Harding.

I dodaje da se ovo ne odnosi samo na djecu. Igre tijekom djetinjstva doista mogu pomoći u razvoju društvenih vještina, pokazuje to istraživanje.

Čini se da igra također igra važnu ulogu u razvoju prefrontalnog korteksa, 'središta izvršne kontrole' mozga. Harding je istaknula da je ovaj dio mozga neophodan za regulaciju emocija, planiranje, rješavanje problema - ne samo za akademski život, već i za lakše snalaženje kroz kasnije životne izazove općenito.

Upozorava i da ako se djeca odvrate od svog prirodnog instinkta za igrom, mogla bi propustiti ta vitalna iskustva učenja, dovodeći i u pitanje ukorijenjenu povezanost rada i igre.

'Čini se da su tijelo i mozak malog djeteta doslovno dizajnirani za igru, a to je ključno za njegov razvoj. Djeca su prirodno stvorena za igru, a svako trajno odstupanje od ovog majstorskog dizajna ima svoju cijenu. Nema sumnje, prema svim najnovijim istraživanjima, da se mozak voli igrati i vrijeme je da i mi kao odrasli prihvatimo to', rekla je stručnjakinja.