Čitajući knjige o roditeljstvu znamo biti zbunjeni – sve je logično i teoretski jasno, a opet nema nikakvih pokazatelja kako to provesti u praksi. Svi znamo da bi roditelji trebali nadzirati i kontrolirati dijete kako bi na vrijeme bili upoznati s mogućim opasnostima i rizicima, a opet, djetetu treba pustiti da samo donosi odluke kako bi postalo samostalno
To vrijedi kad su u pitanju ocjene u školi, izlasci s društvom, način trošenja džeparca, izbor društva… teoretski se sve zna, ali kako u praksi znati gdje povući granicu, kad se petljati, a kad pustiti da dijete uči iz pogrešaka i ispravnih odluka?!
Škola i učenje situacija su u kojoj se nađu svi roditelji. Nije škola toliko važna da bismo zapamtili koje godine je neki vladar smaknuo neprijatelje, nego jer na problematici škole 'rastu' i roditelji i djeca: roditelji traže ravnotežu između treniranja strogoće i otpuštanja kontrole, a djeca izgrađuju radne navike, stječu obrazovanje, uče logično razmišljati, izlagati i nastupati pred većim brojem ljudi…
Nema pravila u odgovorima na pitanja kad se miješati, a kad kontrolirati, no postoje pokazatelji iz kojih će roditelji zaključiti kako u kojem trenutku postupiti. Naime, pristup školi izrazito je individualan i ovisi o djetetu, njegovim sposobnostima, ponašanju i navikama. Sjajno je to što za formiranje odnosa prema učenju i roditelji i dijete imaju vremena: učenje počinje u predškoli, u formi igre i s vremenom postaje složenije. Imat će vremena upoznati i školski sustav, što je također važan element slagalice.
Čim krene u školu, s djetetom treba razgovarati o tome. Pustite ga da govori o svemu: o drugoj djeci, o učitelju/učiteljici, o školskom gradivu. Postavljanjem potpitanja pokazat ćete interes, dijete će s radošću govoriti o školi, a dobit ćete sve važne informacije. Kad nije svjesno da ga ispitujete, dijete će samo iznijeti ako ga nešto muči.
Po pitanju školskih zadaća većina prvašića izabrat će to da u početku roditelji sjede uz njih dok pišu i crtaju i glasno će komentirati ono što rade. Želi li dijete samo pisati zadaću te vam ponosno pokazati što je učinilo, dopustite mu to. Pokaže li se da su rezultati dobri, neka tako i ostane. Vidite li da je djetetu potrebna pomoć, pokažite mu gdje je pogriješilo i ponudite pomoć.
Kako dijete raste, trebalo bi sve više školskih obaveza obavljati samo. Roditeljska kontrola trebala bi biti sve labavija uz povremena pitanja djetetu ispunjava li tražene zadatke i kakve ocjene ima. Dok su ocjene u redu i dok učitelji potvrđuju da dijete ispunjava obaveze, sve je u redu i možete prestati ispitivati dijete. Pustite da vam se samo obrati kad poželi, a djelomičnu kontrolu zadržite redovitim odlascima na roditeljske sastanke, gdje ćete dobiti važne povratne informacije.
Malo je roditelja čija su djeca baš uvijek savjesna i savladavaju gradivo s lakoćom – skoro svi se u nekom trenutku suoče s problemima. Važno je pravilno procijeniti je li problem u tome da dijete ne pazi na nastavi i ne piše zadaće ili ima poteškoća u učenju. Većina roditelja voljela bi da im je dijete lumen, no ako je dijete marljivo, a ocjene nisu najbolje, prihvatite da svi imamo talente, ali da nismo svi najtalentiraniji za matematiku ili strane jezike. Posebno je važno kako dijete prihvaća činjenicu da se trudi, a da nema sjajne ocjene: pozitivan pristup, pohvale i isticanje onoga u čemu je dijete talentirano uvijek će pomoći. Ustanovite li da je dijete nezadovoljno i da ima želju napredovati, pomognite mu sami ili osigurajte instrukcije.
Radi li se o djetetu koje ne voli školu, ne piše zadaću i ne pazi na nastavi, dobro bi bilo ustanoviti to u začetku i saznati uzrok da bi se eliminirali ozbiljniji problemi poput zlostavljanja vršnjaka, problema s učiteljima i sl. Radi li se o običnoj lijenosti, budite čvrsti i redovito nadzirite dijete. Pomaže i sistem mrkve i batine, tj. pohvala i kazni.
O učiteljima bi se mogao napisati roman: kao i u drugim strukama, ima dragih, strpljivih, stručnih, pravednih, koji vole svoj posao i - onih drugih. Kad procijenite da se radi o prvom tipu učitelja, vjerujte njegovim/njenim procjenama i savjetima. Mislite li da problem leži u učitelju, ne libite se zauzeti za prava djeteta. No budite svjesni da ste kao roditelji subjektivni te prije ozbiljnijih koraka provjerite svoju procjenu razgovorom s ostalim roditeljima i raspitajte se o ranijim iskustvima s tim učiteljem. Prije nego se obratite drugima, svakako razgovarajte s učiteljem. U čarke djeteta s drugom djecom u pravilu se ne bi trebalo direktno miješati, nego djetetu ukazati kako da samo riješi problem. Iznimka su zlostavljanja i saznanja o djeci koja su problematična do granice da treba obavijestiti nadležne organe – ne zaboravite da je to vaša građanska dužnost, koliko god neugodna bila.
