Razlog zbog kojeg je 26-godišnja Shabnum Nur Sheikh iznajmila maternicu jednom američkom bračnom paru, vrlo je pragmatičan: kao prodavač voća i povrća suprug s dnevnih 60 rupija (7, 20 kuna) jedva zaradi za malo hrane, ništa više. Od zarade na prvoj surogatnoj trudnoći, četveročlana obitelj Shabnume može si priuštiti preseljenje iz blatnjavog kućerka bez struje i vode u mali stančić, a ako Bog da, sljedećom trudnoćom moći će platiti osnovno obrazovanje dviju kćeri.

Legalizirano iznajmljivanje maternice

Sofia Vohra (35) očekuje šesti porod. Ima petoro vlastite djece, a šesto je za Amerikance. Muž joj je pijanac, ona radi na lomljenju starog stakla za 160 kuna mjesečno, a zaradom od trudnoće osigurat će kćerima budućnost, pod čime podrazumijeva dobar miraz bez kojeg nema dobre udaje.

I 23-godišnja Pushpa Pandiya vjeruje da će s dvije surogatne trudnoće kćeri omogućiti školovanje i operaciju teško opečenom suprugu. Pođe li sve kako treba, Pushpa, Sofia i Shabnum zaradit će 300.000 rupija (oko 37.750 kuna), za što bi njihovi muževi radili sedam godina, na selu čak deset. Ako nose dvojke, dobit će bonus, ako spontano pobace, dobivaju trećinu iznosa.

Od 2002. kada je u Indiji legalizirano iznajmljivanje maternice, zemlja je postala svjetski centar 'reproduktivnog' ili 'surogatnog turizma', ali s nejasnim pravilima. Za razliku od većine zemalja koje ne dopuštaju komercijalizirano surogatno majčinstvo, ono je dopušteno u Indiji, gdje se na taj način godišnje rađa više od 25.000 djece, pretvorivši to u unosnu industriju s prošlogodišnjom zaradom od 2,3 milijarde dolara.

Maglovite tvornice beba

Indijsko zakonodavno povjerenstvo naziva je zlatnim rudnikom, jer zbog labavog zakona i nekoliko puta nižih cijena od onih u Europi i SAD-u, u indijske klinike i kojekakve sumnjive 'klinike' stiže tisuće neplodnih parova da na devet mjeseci posude maternicu od siromašnih Indijki. Dok u Indiji kompletna usluga, zajedno s honorarom surogatne majke, stoji oko 12.000, u SAD-u i bez honorara surogatu može narasti do 70.000 dolara, a u Kaliforniji, koja dopušta naplatu trudnoće, i do vrtoglavih 150.000. Tako su Shabnum, Sofia i Pushpa za zapadne parove jeftino rješenje, dok je ovim ženama maternica jedina imovina i jedini izlaz iz beznadne bijede. I, rekli bismo, svi sretni.

Često maglovite tvornice beba, od kojih se mnoge zaklanjaju iza IVF (In Vitro Fertilisation) klinika, niču diljem Indije, otvarajući se i u malim mjestima i uredno nudeći usluge na internetskim stranicama. Jedna od prvih, Akanksha, otvorena je 2003. u gradiću Anand u zapadnoj indijskoj državi Gujarat. Akanksha nije slučajno u Anandu, jer je izuzetno siromašni gradić odličan izvor jeftinih maternica. Naime, 'kolijevka svijeta' - kako ustanova samu sebe naziva – uz medicinske tretmane nudi i pronalaženje lokalnih žena za iznajmljivanje. Ravnateljica dr. Nayna Patel pročula se nakon što je njezina pacijentica svojoj kćeri rodila blizance iz epruvete, vlastite unuke, nakon čega su stranci počeli opsjedati Anand.

Na njenoj listi čekanja trenutačno je 150 parova, a lista se dnevno povećava za tri nova. Prošle godine kroz kliniku je prošlo 190 surogatnih majki i uspješno rođeno 110 beba, a parovi uglavnom dolaze iz Europe, SAD-a i Kanade. U klinici se prakticira samo 'gostujuće surogatno majčinstvo', pri čemu žena ne donira jajašce, nego samo posudi maternicu. Na svom 'lageru' trenutno raspolaže sa 45 surogata, a 27 ih je trudno i izolirano u hostelu pokraj bolnice, daleko od znatiželjnih susjeda i pijanih muževa. Budući da uglavnom dolaze iz okolnih sela, žele ostati anonimne, jer njihovi seljani ne vjeruju da mogu zatrudnjeti bez seksa, pa bi ih smatrali kurvama. Većina žena su drugi put surogati i rađaju carskim rezom.

Dr. Patel odbija zapadnjakinje kojima se ne da gnjaviti s trudnoćom i zbog nje napuštati posao, pa žele da to za njih odradi netko drugi. Ne prima ni zahtjeve gej i lezbijskih parova. Radi samo sa ženama koje su već majke, jer one znaju što ih čeka i manje se emocionalno vežu za dijete. Sve potpisuju ugovor kojim se odriču prava na dijete, što je još jedna prednost u odnosu na Zapad, gdje zakon pruža surogatnim majkama mogućnost da se predomisle, ucjenjuju genetske roditelje i vode maratonske sudske bitke.

Kad je surogatno majčinstvo globalna industrija

U svemu ima mnogo sivih zona, mutnih posredničkih agencija i prakse u kojoj su najmanje zaštićene surogat majke, pa nije čudo što je nedavna smrt 30-godišnje Premile Vaghele, jedne u nizu, jedva pobudila pozornost medija. Čekajući na rutinski pregled, ona se iznenada srušila pokošena srčanim udarom, ali su liječnici odmah carskim rezom spašavali plod star osam mjeseci. Kada je na red došla majka, bilo je kasno. Bolnica je plaćena da isporuči bebu, a srčani udar je ženin problem.

Ipak, u javnost sve češće dopiru priče o ženama koje su po 20 puta bile podvrgavane hormonskim terapijama i rađale carskim rezom samo zato da usklade porod s vremenom dolaska roditelja-naručitelja. U mnogih se usađuje više od četiri embrija i provodi invazivna 'redukcija fetusa'. Da preduhitre tužbe, bolnice se u slučajevima kakav je onaj Premile Vaghele, žure odmah isplatiti rodbini honorar. Većina žena potpisuje pristanak na to da se u slučaju ozljeda ili bolesti opasnih po život priključe na aparate kako bi se sačuvao fetus. Nemaju nikakvog osiguranja, pa sav zdravstveni, financijski i psihološki rizik snose same, oslobađajući odgovornosti liječnike, posrednike, genetske roditelje i advokate.

'Surogatno majčinstvo je globalna industrija i moraju je regulirati globalne institucije,' tvrde indijske aktivistkinje za ženska prava. Ali dok ne dođe do toga, Indija priprema dopunu zakona kojim želi srediti kaos i bolje zaštititi surogatne majke. Predlaže se da ne smiju biti starije od 35 godina, ne smiju imati više od pet trudnoća, uključujući vlastitu djecu, moraju obavezno biti osigurane, klinike ne bi smjele same nalaziti surogate, a budući roditelji bi morali dokazati da će dijete automatski dobiti državljanstvo zemlje u kojoj će živjeti, čime se žele izbjeći pravne zavrzlame.

A što kažu surogatne majke? Pritisnuta bijedom, a navikla rađati, Sofia Vohra priznaje da je umorna od trudnoće, ali na pitanje novinarke britanskog Guardiana osjeća li se eksploatiranom, odgovara: 'Pa zar nije eksploatiranje lomljenje stakla 15 sati dnevno? Roditelji djeteta kojima sam posudila utrobu dali su mi priliku da udam kćeri. A bez udaje one u mojem selu ne bi imale nikakvu perspektivu.'