Prije ili kasnije većina roditelja postavit će si pitanje koliko treba štititi svoje dijete, jer zaista nije lako procijeniti do koje mjere djetetu treba biti podrška i zaštita, a do koje mjere ga valja pustiti da stječe svoja iskustva i donosi svoje odluke
Dob djeteta je jedan od najvažnijih kriterija: dok je sasvim malo, nema puno lošega u osluškivanju njegovih potreba i udovoljavanju većini njegovih želja. Jer malo dijete plače kad je gladno, mokro, uplašeno. Pružanje podrške u takvim trenucima jednostavna je poruka da ga volite, da je željeno i zaštićeno, da mu se ništa loše neće dogoditi.
Kako dijete raste, proširuju se i njegove potrebe i zahtjevi, pa su česte situacije u kojima je roditelju najlakše uskočiti, riješiti problem umjesto djeteta. No znamo da dijete moramo pustiti i da pogriješi. Teoretski je to jednostavno, ali baš činjenica da djetetu moramo pružiti i jedno i drugo – i zaštitu i iskustvo - u praksi nam ne pomaže saznati u kojem konkretnom slučaju učiniti prvo, a u kojem drugo.
Kako univerzalnih pravila nema, moguće je dati tek pokoji savjet i ukazati na tipične pogreške. Neka su djeca znatiželjnija, nestašnija, sklonija riziku i nepodopštinama, manje osjetljiva na stres, dok će drugima svako zadirkivanje biti trauma. Što bolje poznate svoje dijete, to ćete točnije moći predvidjeti kako će u određenoj situaciji reagirati i kako će primiti posljedice, a to pokazuje kako vi trebate postupiti.
Roditelj koji često u školi ili vrtiću bije bitke umjesto djeteta, poteže veze da bi mu osigurao bolju poziciju i općenito često obavlja ono što djetetovi vršnjaci odrađuju sami, šalje poruku da njegovo dijete nije dovoljno vrijedno ni sposobno. I ne vrijedi što roditelj ima dobre namjere, što svakodnevno djetetu govori da je najbolje i da može sve što poželi, kad roditelj to ne pokazuje djelima! Da apsurd bude veći, takav je roditelj najčešće šokiran kad čuje kako to utječe na dijete.
Neprijatelji roditelja su nesigurnost, sumnja, grižnja savjesti, strah od ponavljanja pogrešaka svojih roditelja… Ne zaboravite, djetetov cilj je preveslati roditelje, manipulirati njima. To je prirodni slijed stvari, klinci su lukavci koji će na kilometar osjetiti strah i nesigurnost. Iako odgoj nije bitka za kontrolu, dijete se ne može osjećati sigurno ako roditelj baš nikad nije strog, ako ne zna uspostaviti kontrolu i ako nije dosljedan u postavljanju granica. Kako dijete raste, čvrste i jasne granice postaju potrebnije. U protivnom dijete postaje razmaženo, traži da mu se ugađa i popušta, a manipulacija postaje pravilo ponašanja.
Ako ste roditelj kojeg često more brige tipa što će moje dijete doživjeti u svijetu, ako se pitate jeste li strogi, pretjerujete li u zahtjevima, sva je prilika da ste suprotnost tome, odnosno da ste previše popustljiv roditelj. U pravilu, strogi i kruti roditelji nemaju takvih dilema.
Ne vjerujte svemu što pročitate i što mediji govore. U želji da ukažemo na emocionalne boli i zlostavljanja, kao da smo otišli u drugu krajnost: nekad se mislilo da bajke služe djeci da prebrode strahove, a danas nas uče kako treba zaboraviti svaki trag nasilja i političke nekorektnosti u slikovnicama, crtićima, filmovima… Kad bi sve bilo tako opasno, svi mi koji smo odrasli na Tomu i Jerryju bili bismo nesposobni za život. Pretjerana zaštita od svega i svačega suprotnost je odgoju, jer roditelj treba dijete pripremiti za vanjski svijet, koji je sve samo ne savršen i politički korektan.
Ni roditelji nisu nevini, pa i oni manipuliraju djecomOdgoj je zahtjevan i traje, pa nakon tolikih godina nije teško zaboraviti što smo voljeli i čime smo se bavili prije djece. Kad čujete izjavu – zašto da budu podstanari kad kod nas ima mjesta, budite sigurni da tu nešto nije u redu. Oni koji uz roditeljsku ulogu zadrže i ostale uloge u životu ponašaju se manje zaštitnički prema djeci.