Zoran Šuto, 28-godišnjak iz Podstrane, prvi put je u Kinu stigao 2000. godine. Ni riječi kineskog tada nije znao, a u školi za strance, gdje je učio kineski jezik, nitko od profesora nije znao engleski. Tek je u knjizi, iz koje je učio kineski, imao prijevod na engleski. Kaže, to je utjecalo da brzo savlada kineski jezik. Bio je sam. Nikoga drugog iz Hrvatske nije bilo. Danas, više od osam godina poslije, bez problema će se upustiti u svađe na kineskom s taksistima, prodavačima, pa čak i u restoranu s konobarima.

Osam godina nakon što je prvi put stao na njeno tlo, više nema toga što Zoran ne zna o Kini. Zna gotovo svaki kut Pekinga, u kojem ne živi, već je stanovnik Nanjinga, grada do kojeg se stigne nakon jedanaest sati vožnje vlakom iz glavnog grada zemlje.

Prije osam godina Zoran je o Kini znao malo. Čitao je o Zabranjenom gradu u Pekingu, a prvo za što je čuo kad je o Kini riječ, kaže, bio je Kineski zid, koji je, veći dijelom, dosta oštećen. Tek se u posljednje vrijeme počeo obnavljati, kad je otvoren za posjetitelje. Tako su dijelovi zida najbliži Pekingu obnovljeni, doznajemo od Zorana.

Milijuni i milijuni ljudi godišnje posjete Kineski zid. Vlasti su sad zabranile trgovcima postavljati štandove uz sam zid. Bilo ih je toliko da se zid takoreći nije od njih ni vidio na dijelovima koji su otvoreni za posjetitelje. Kineski zid, dug više od 7000 kilometara, visok je od dvanaest, trinaest do šesnaest metara, širok šest do osam metara. Negdje je i viši, negdje je i širi. Svakih stotinjak metara je kula. U svakoj kuli su nekoć davno bili vojnici. Zid je služio za obranu Kine od osvajača sa sjevera. Gradio se stoljećima, sve je počelo još prije nove ere.

Kažu, i danas je to najveća grobnica na svijetu. Gradili su ga milijuni Kineza. Većinom su to bili ratni zarobljenici. Tko nije mogao izdržati, tko bi pao od iznemoglosti, postao je dio zida. Vanjski dio građen je od gline, koja se miješala sa slamom kako bi bila čvršća, a gdje nije bilo gline, slagale su se kamene ploče. Nije bilo cementa te se sve to vezivalo smjesom od vapna i riže. Unutrašnji dio je od svega: zemlje, ljudi, drveta…

Kule su u prosjeku pet do šest metara više od zida. Zanimljivo, razmak između kula, koji je otprilike stotinjak metara, dobio se tako da se odapela strijela s jedne kule u pravcu druge. Dokle bi ona doletjela, to je bila polovica udaljenosti jer se onda s druge, susjedne kule mogla lukom i strijelom obraniti druga polovica zida između te dvije kule. Ima ih oko 25 tisuća. One su, dok nije bilo napada, služile za odmor vojnika.

U svakoj kuli je bilo dvadesetak vojnika te hrane da vojnici mogu izdržati opsadu nekoliko mjeseci. S kula su se slale poruke, dimni signali te se na taj način komuniciralo s glavnim gradom, gdje je živio car. Javljalo se dolaze li razbojnici. Zid, koji se gradio stoljećima, njegov veći dio, više od pet tisuća kilometara, bio je izgrađen za tisuću godina. Svaka dinastija ga je gradila. Zid prati vrhove brežuljaka. Osvajačima je sam pristup bio zbog toga otežan. Pričaju vodiči da je tijekom stoljeća bilo potkupljivih vojnika, koji su puštali osvajače da prođu kako bi napadali i pljačkali brojna sela s južne strane zida. Nevjerojatno je, priča Šuto, kojom se brzinom slala poruka o napadu i pokušaju naroda sa sjevera da prodru u Kinu. Vojnici su to radili paleći sijeno.

Doći u Kinu, a ne vidjeti Kineski zid je isto, kažu, kao doći u Rim, a ne vidjeti papu. Svake godine sve je više i više posjetitelja. On je jedan od sedam svjetskih čuda. I uistinu je čudesna građevina!

Inače, od Pekinga do Kineskog zida ima 90 kilometara. Taj dio, mjesto Badalin, izgrađen je prije više od 500 godina tijekom vladavine dinastije Ming. U podnožju je tvrđava Shanhaigua. Do vrha, najviše točke, točno je 1638 stepenica. Jedna je visoka dvadeset centimetara, druga pak pola metra. Od tvrđave Shanhaiguan do 1638. stube je visinska razlika 550 metara.