Putovati znači, uz ostalo, i promatrati kako se svijet oko nas stalno mijenja. Čak i mala provincijska mjesta u Štajerskoj zabiti, koja često izgledaju kao da se u njima ništa ne mijenja od vremena Marije Terezije, polako dobivaju nešto novo u svom tkivu. Bilo da je riječ o Afrikancu imigrantu koji se doselio u njihovo malo mjesto, bilo da je riječ o novoj trgovini na lokalnom trgu u kojoj se prodaju mobiteli. A ništa ne mijenja i nas i prostor kojim putujemo kao što to čini tehnologija
Kad putnik danas dođe u London, umjesto kišobrana i šešira koji su nekada vladali slikama ulica u centru, ugledat će ljude koji žure pločnicima s iPhoneovima u rukama kako tipkaju po njima. Crvene telefonske govornice, jedan od simbola Londona, opstaju još samo u centru gdje se vrzmaju turisti. Njihova je, čini se, jedina funkcija da budu dekor za turističke fotografije s putovanja snimljene mobitelima. Ne služe čak ni kao priručno skrovište od kiše.
Dok londonski Tower, osim kao motiv za fotografije s putovanja, služi i kao most koji spaja dvije obale Temze govornice su isključivo u službi turističke ponude engleske prijestolnice. Londonske govornice primjer su kako tehnologija mijenja sliku grada. Naime, telefonske govornice u koje gotovo nitko ne ulazi kako bi telefonirao kuriozitet su koji ima ograničeni rok trajanja. Vrlo brzo, za deset ili petnaest godina, pojavit će se generacija, ako već nije, koja će kad dođe u London gledati u te čudne crvene 'kutije' od metala i stakla i pitati se čemu one služe? Veliki gradovi, za razliku od provincijskih mjesta na rubovima zemalja, žive i mijenjaju se brzo. Zato ih je zanimljivo promatrati s te točke. Njihove promijene ujedno su i slika nas samih.
Kad putnik kojem je javna telefonska govornica dio njegove kulture, kao što je to autoru ovog teksta, stane pred londonsku telefonsku govornicu, ona je više od crvene 'kutije'. Slika je to jednog drugog vremena kad je i sam ubacivao novčiće i na primjer napeto čekao da ona digne slušalicu s druge strane.
London je mnogostruk. On je prošlost, sadašnjost i budućnost na jednom mjestu kao malo koji grad u svijetu. Šetnja ulicom Portobello road lijepo to oslikava. Nekada tek jedan od londonskih buvljaka, nakon filma iz 1999. 'Notting Hill' s Julijom Roberts i Hughom Grantom polako, ali sigurno ustupa mjesto modernim dizajnerskim trgovinama s interijerima koje su uređivali arhitekti zvučnih imena. No buvljak nije nestao. Rabljena odjeća u rasponu od kišnih mantila Burberrys iz vremena dok su se još radili u Engleskoj, a ne u Kini, pa sve do predivnih tropskih bluza Kraljevske mornarice još uvijek se mogu pronaći na Portobello roadu. Dizajnerska odjeća, ručno rađena keramika, kao i stare prašnjave uniforme kraljičine garde smjestili su se jedni do drugih.
Buvljak je star, a dizajnerski butici mladi. Kao i svemu što živi, i buvljaku će jednom doći kraj. Buvljak je star ne samo jer se na njemu prodaju stare stvari u trgovinama koje je 'dizajniralo' kaotično nabacivanje stvari, već i po govoru ljudi koje rade u tim skladištima uspomena. Na buvljaku dominiraju ljudi, često stariji, koji govore neobičnim, i ponekad teško razumljivim engleskim jezikom londonskih predgrađa, dok u buticima rade mladi sa svih strana svijeta. Ono što je London naslijedio od prošlih stoljeća kad je bio centar imperija u kojem sunce nikad ne zalazi, kako se Velika Britanija opisivala u doba kraljice Victorije, jest kozmopolitski duh. Svi jezici svijeta, rase i vjere, žive i rade u tom velikom gradu i kreiraju njegov život i njegove promjene.
Ode li posjetitelj do Buckinghamske palače, vidjet će i među pripadnicima kraljičine straže mladiće u crvenim odorama s golemim crnim šubarama na glavama čiji su roditelji došli iz Crne Afrike, možda baš porječja mistične rijeke Kongo koje je tako sjajno opisao Joseph Conrad u svom romanu 'U srcu tame'. Upravo na tu knjigu sam pomislio dok sam promatrao kraljičinog stražara kojem nisam mogao razaznati ni jednu crtu na licu. Crna boja šubare potpuno se stopila s njegovim jednako crnim licem. Vidjele su se samo stražareve bjeloočnice.
U London valja doći jednom, drugi puta, i treći. Koliko se stigne. Gledati ga kako se mijenja, stari, stiče bore. Gledati kako neki pokušavaju, s više ili manje uspjeha, napraviti face lifting njegovih starih obala uz Temzu. Sjesti na stepenice trga Trafalgar na s grandioznim spomenikom admiralu Nelsonu koji je 1805. porazio francusko španjolsku flotu i postavio temelje iz kojih je mala otočka zemlja postala golemi imperij. Uputiti se zatim uzbrdo Regent streetom prema Oxford streetu gdje su španjolske modne tvrtke poput Zare, Bershke i Manga u potpunosti istisnule englesku 'modnu flotu'. Kao što je nekad Britanija kraljice Victorije izgradila kolonijalni imperij u kojem sunce nikad nije zalazilo, danas su španjolske modne tvrtke zavladale trgovačkim prostranstvom u kojem sunce nikad ne zalazi.
Obilazak Oxford streeta ne znači samo razgledavanje izloga i kupovanje. Odmahuje li netko rukom na obilazak trgovačkih ulica kao na gubljenje vremena u usporedbi s posjećivanjem raskošnih londonskih muzeja, mislim da nije u pravu. I vrijeme provedeno na Oxford streetu i njegovim trgovinama vrijedno je putovanja. To je slika živog grada, Londona sadašnjosti.
