Iz pera autorice Lucije Grace, koja je neko vrijeme živjela u Hrvatskoj i dobro upoznala našu turističku ponudu, u članku se ističe da je prošle godine kod nas doputovalo skoro 19 milijuna turista, što se uzima kao potvrda o oporavku turizma nakon pandemijske stanke.

'Ima dobrih razloga za to. To je uistinu zadivljujuća zemlja, prepuna prirodnih čuda i fascinantne povijesti. Taj trend nije tako novi, na jadransku obalu putuje se zbog ljetovanja od osamdesetih godina 18. stoljeća, kad su se počela graditi ljetovališta uz modro more koje oduzima dah. No ništa nije moglo pripremiti Hrvate uz dalmatinsku obalu za efekte 'Igre prijestolja'. Dijelom snimljena u Dubrovniku, senzacionalna serija HBO-a izazvala je turistički bum. No Hrvatska može ponuditi mnogo više od seta za King's Landing', piše Grace, pomalo zaboravljajući druge lokacije (pa i Šibenik) na kojima je snimana popularna serija.

No to je po njezinim riječima izazvalo i probleme, stoga preporučuje 'preskakanje' Dubrovnika, bez obzira na sve razloge koji su taj grad učinili biserom Jadrana.

'Srednjovjekovne zidine oko starog grada kriju neke od najljepših primjera barokne arhitekture na svijetu. U mirnim danima grad nudi prekrasnu atmosferu i vraća vas stoljećima u prošlost. Problem je to što su mirni dani izuzetno rijetki', piše Lonely Planet, jer brojni sezonski letovi te kruzeri često izazivaju gužvu u starom gradu s 'hordama ljudi koji zakrčuju šarmantne stare ulice pretvarajući ih u nepreglednu masu tijela'.

Kao dodatni 'antidubrovački' faktor autorica navodi cijene, posebno smještaja, a dodatni je problem to što je izvan sezone grad praktički zatvoren.

'Slično Veneciji, Dubrovnik je žrtva vlastitog uspjeha. Samo malobrojni lokalni stanovnici mogu si priuštiti stanovanje u centru i zato jako malo usluga radi cijelu godinu.'

A onda kreće val pohvala Šibeniku: 'Šibenska povijest bogata je kao dubrovačka, s gradskom jezgrom koja je neusporedivo mirnija.' Istina, nudi pomalo netočnu verziju dubrovačke povijesti jer kaže da je taj grad bio pod vlašću Venecije, na što bi se mnoga čela u Dubrovniku mogla namrštiti.

Ono što navodi kao glavnu razliku jest to da neveliki Šibenik nije na udaru velikog turističkog vala, 'što znači da, uz idiličnu ljepotu, grad još nudi normalnost svakodnevnog života'. Ističe, očekivano, prekrasnu katedralu svetog Jakova s kombinacijom gotičke i renesansne arhitekture koja stvara slojeve što govore o lokalnoj baštini. Osim toga, navodi da se u zbijenoj staroj jezgri mogu naći čak 22 elegantne crkve, od kojih kao nezaobilazne navodi crkvu i samostan svetog Lovre sa 'zen vrtom u dvorištu'. Također, nabraja odlične lokalne restorane, posebno Michelinovom zvjezdicom nagrađeni Pelegrini, za koji kaže da ga redovito - kad je na odmoru - posjećuje Luka Modrić.

'Jezgra čak i više od Dubrovnika podsjeća na King's Landing, s uskim uličicama i prolazima koji povezuju šire, kamenom popločane arterije koje vode prema tvrđavi svetog Mihovila na vrhu brda', piše, dodajući da je ta tvrđava danas odličan koncertni prostor.

Od obližnjih prirodnih čuda blizu Šibenika očekivano ističe Nacionalni park Krka, a u gradu je, kaže, i nekoliko uređenih plaža. Jasno, navodi se i blizina Nacionalnog parka Kornati. Nažalost, ponešto je autorica i propustila: tri preostale tvrđave, od kojih je sveti Nikola na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, potom najbliže šibenske otoke te laku dostupnost drugih dalmatinskih povijesnih aduta, Splita, Trogira, Zadra... A dalo bi se razgovarati i o fokusiranosti na 'Igru prijestolja', uz sve drugo što pružaju oba grada.