Znate li što je zajedničko Albertu Einsteinu, Isaacu Newtonu, Leonardu Da Vinciju, Pablou Picassu, Thomasu Edisonu, Stevenu Spielbergu, Steveu Jobsu, Agathi Christie, Andyju Warholu, Richardu Bransonu, Whoopie Goldberg, Antonyju Hopkinsu, Orlandu Bloomu, ali i našem glumcu Bojanu Navojecu? Osim iznimnih intelektualnih sposobnosti koje su ih u njihovom području djelovanja zauvijek upisale u povijest, svi oni su disleksičari.

Kako je živjeti s disleksijom opisala je i 19-godišnja maturantica Anja Norda koja je prije nekoliko dana predstavila priručnik – Čitanje treba biti dostupno svima. Priručnik je nastao kao dio projekta UPSHIFT pod pokroviteljstvom organizacija HUKI, ZABUM i UNICEF.

Anja Norda je maturantica srednje medicinske škole u Šibeniku i predsjednica je Udruge disleksičara 'Norda Disleksija' iz Vodica. Mjesec listopad je ujedno i međunarodni mjesec disleksije.

Kako je živjeti s disleksijom, što je najteže i kako si možemo pomoći, pobijediti je?

Meni je disleksija disgrafija i diskalkulija dijagnosticirana prije točno 10 godina, u trećem razredu osnovne škole. Čitanje je bilo je na istoj razini kao u prvom razredu, sporo i netočno, popraćeno isto takvim pisanjem. U ono doba se je puno manje znalo što je disleksija i mama je zapravo kroz razgovor sa svojom prijateljicom, čiji je sin imao disleksiju, saznala za to stanje. Sate i sate smo mama i ja znale provesti u čitanju i pisanju zadaće bez ikakvog napretka. Sa svakim novim čitanjem, od umora i stresa zbog krivog čitanja, moje čitanje bi bilo sve gore i gore. Zbog financijske situacije nismo si mogle priuštiti privatnog logopeda, službeni je imao teže slučajeve, pa smo bile prepuštene same sebi i osnovnu školu sam prošla bez korištenja prilagodbi. Sve se je zakompliciralo kad sam bila u prvom srednje jer sam morala na produžnu i tada je mama odlučila da moramo ozbiljno reagirati jer se radi o mojoj budućnosti. Krenula je svakodnevno proučavati disleksiju s engleskog govornog područja i tada je shvatila da disleksija ne mora biti prepreka i da postoji pozitivan pristup. Od tada svaki dan, još i dan danas, sve što je pročitala, meni je prenosila i razgovaramo o tome. Danas smatram disleksiju svojim hobijem.

Je li odustajanje od čitanja ikada bila opcija?

Disleksija nije samo čitanje i pisanje, disleksija je stanje koje utječe na cijeli život jedne osobe. Čitanje je vitalna vještina suvremenog društva i bez njega je teško ostvariti bolju budućnost jer je to put koji morate proći da bi došli do znanja. Osobe s disleksijom na tom putu obično odustanu zbog poteškoća, svakodnevnih na koje nailaze, ne samo u školskim klupama, nego i u svakodnevnom životu. Nedisleksičnim osobama je to teško shvatiti, ali kad ne znate dobro čitati ispadate manje sposobni i manje prihvaćeni u svojoj okolini od koje često morate skrivati svoju nesposobnost čitanja. Disleksija se provlači kroz spektar od blage do jako ozbiljne, zato su znakovi disleksije kod svake osobe drugačiji i ne vrijedi isti pristup učenju kao za sve. Osim utjecaja na školski život, disleksija ima utjecaja i na emocionalni, obiteljski, društveni i profesionalni i ako je promatramo s negativnog stajališta ulazimo u začarani krug. Ukratko , ako ste loši u školi, smatraju vas lijenim ili da se dovoljno ne trudite, vi osjećate zbog toga sram, strah, otpor prema učenju. Kad dođete kući roditelji obitelj vrše pritisak na vas i žele da popravite ocjene. Djeca vas u školi obilježe ili ne prihvate jer vas učitelji nisu klasificirali kao boljeg učenika, pa nastaju različite situacije. Neka djeca se izoliraju, neka se počnu loše ponašati. Disleksičari zbog svojih poteškoća često napuštaju školovanje i rjeđe se odluče za fakultet. Na žalost, uvriježeno je mišljenje da ljudi koji imaju poteškoća s čitanjem i pisanjem da su manje inteligentni i manje sposobni, no disleksičari su osobe prosječne i iznadprosječne inteligencije. Naravno, ako se ne školujete s vremenom prosječni disleksičar postaje ispodprosječni, a natprosječni prosječan. Naš neharmonični psihološki profil je zapravo ispunjen krajnostima i u nečemu smo dobri, čak i talentirani, a u nečemu smo ispodprosječni. To zbunjuje okolinu koja se u situaciji s disleksijom obično fokusira na njezinu negativnu stranu i rad samo na poteškoćama. Postoji i druga mogućnost, a to je da kod disleksične osobe nađemo njezinu jaču stranu i da radimo na njezinom usavršavanju, a da stavimo pod kontrolu poteškoće. U praksi se pokazalo da edukacijom i suradnjom trokuta roditelj, učitelj i logoped, disleksičar može napredovati i prema svojim sposobnostima ostvariti kvalitetniji život. Disleksija je cjeloživotno stanje i treba naučiti živjeti s njom. Tako da meni odustajanje nije bila opcija.

Kako roditelji danas mogu pomoću djeci?

Treba naučiti što je i što nije disleksija jer postoji još uvijek puno zabluda o disleksiji. U što ranijoj dobi treba pružiti podršku i pomoć djetetu s disleksijom, jer dijete s disleksijom to ne može samo prevladati. Osim što će dijete uz podršku u školi i od strane stručnjaka naučiti čitati i pisati (jedino kad se radi o teškom obliku disleksije) mora naučiti biti organizirano, strpljivo, uporno i ne odustajati. Treba naći svoj način učenja (multisenzorni, kroz osjetila, iskustvo, praksu) i naučiti se koristiti alatima koji mu olakšavaju pristup informacijama kroz tehnologiju (audio, video sadržaje, softvere koji pretvaraju tekst u govor i obrnuto), biti otvoren o svojim poteškoćama s ljudima kojima vjeruje, tražiti pomoć. Svaki disleksičar s vremenom razvije svoje osobne strategije, ali obično je to je na teži način.

Kako si došla na ideju da napišeš knjigu? Tko ti je najviše pomogao?

Kako sam tri godine u svijetu disleksije, tu sam priliku dobila, kad me je naša školska psihologinja pozvala i pitala da li želim sudjelovati u projektu za mlade koji su uočili problem u svojoj zajednici. Ja sam znala da je to disleksija. Pitala sam cure Antoniju i Ivanu žele li sudjelovati i tako je sve počelo na UPSHIFT projektu, pod pokroviteljstvom ZABUM-a, HUKI-ja i UNICEF-a. Išli smo korak po korak i uz 4 online radionice za roditelje, u suradnji s divnom magistrom logopedije Mihaelom Lulić iz Pule, nastala je knjiga 'Čitanje treba biti dostupno svima' jednostavan informativni vodič za disleksičare. Osim magistre Lulić, na našem putovanju, podršku nam je dao i naš najpoznatiji i najhrabriji disleksičar glumac Bojan Navojec i njegova priča o životu s disleksijom je postala dio naše knjige. Osim toga snimili smo i intervju kojim smo željeli pokazati našim disleksičarima da nisu sami i da se mogu izboriti za svoju bolju budućnost. Održane su dvije promocije u Gradskim knjižnicama u Šibeniku i Vodicama, što je bilo predivno iskustvo. Na kraju je naš projekt proglašen najboljim HUKI projektom ove godine. Ideja je da knjigu dostavimo u knjižnice širom Hrvatske. Besplatna je i odaziv od roditelja, učitelja i logopeda je odličan i sada smo trenutno u procesu isporuke.

Knjiga je pisana vrlo jednostavno, čitka je i razumljiva i pokušali samo s njom dotaknuti sva područja disleksije. Ja sam je zamislila kao bazu znanja o disleksiji. Tek kad se pročita počinje pravo putovanje u život s disleksijom.

Čime se trenutno baviš i koji su ti planovi?

Peta sam godina srednje medicinske škole, maturantica. Godina koja dolazi puna je izazova. Tu je priprema za maturu, upis na fakultet i ne smijem očekivati da će biti lako, zato je važno da se organiziram i krenem s pripremama. Htjela bih upisati sociologiju, psihologiju i sl. jer me zanimaju zbivanja oko čovjeka i društva. Što se tiče Udruge pripremamo novi projekt za roditelje djece s disleksijom i za sve koji žele naučiti više o disleksiji i približiti društvu život djece i osoba koje imaju disleksiju jer nas nema malo. Ipak 10% stanovništva u RH ima disleksiju, procjenjuje se oko 30 000 djece. Nastavljamo biti aktivni na našim računima, kanalima, stranicima Norda Disleksija na društvenim mrežama.