Naša poznata psihologinja nedavno je objavila 'Knjigu rastanaka', za koju joj, kako kaže, nije nedostajalo inspiracije jer se svi tijekom života suočavamo s rastancima.

'Otkako pišem knjige iz popularne psihologije namijenjene ljudima kojima bi po mom sudu mogle biti od koristi ili pomoći, nastojim pronaći teme koje se odnose na gotovo sve ljude. Takva tema su svakako rastanci, jer se svatko od nas tijekom cijelog života mora suočiti s manjim ili većim brojem rastanka', objasnila je dr. Krizmanić.

Tako se, dodaje, već i mala djeca rastaju od svojih prijatelja i prijateljica te od teta u vrtiću koje su se bavile njima i koje su zavoljela.

'Slušajući ljude oko sebe, primijetila sam da su mnogi od tih rastanaka koji nas prate od malih nogu sve do kraja našeg života bolni ili teški, pa sam tako razmišljajući o tim rastancima odlučila napisati 'Knjigu rastanaka'. Osnovni cilj bio mi je odabrati neke od težih rastanaka s kojima se susreću gotovo svi ljudi kako bi se od dječje dobi nadalje mogli na njih pripremiti i tako lakše suočiti s njima', kaže Krizmanić.

Važnost rastanka, objašnjava, za svako dijete, mladu, odraslu ili stariju osobu ovisi o tome koliko je toj osobi ono što tim rastankom prestaje ili što tim rastankom gubi bilo važno u životu.

Kako odrastamo, postaju nam važne i aktivnosti kojima se bavimo ili posao kojim zarađujemo za život

'To zapravo znači da se rastajemo samo od ljudi, a ovisno o životnoj dobi, i od nekih aktivnosti, prostora, mjesta. Dakako da su nam najvažniji rastanci od ljudi, ali kako odrastamo, postaju nam važne i aktivnosti kojima se bavimo ili posao kojim zarađujemo za život. Čini mi se da bi roditelji već od malih nogu trebali polako i nježno učiti djecu da odrastanje uključuje niz rastanaka, ali da ih iza gotovo svakog rastanka čeka neki novi sastanak. Ako, primjerice, promjenom mjesta stanovanja dijete mora napustiti vrtić u koji je išlo do tada, tada će najvjerojatnije tamo gdje će ubuduće stanovati ići u neki drugi vrtić i upoznati novu djecu, steći nove prijatelje i zavoljeti neke druge tete. To vrijedi i za djecu koja često plaču na kraju osnovne škole jer misle da se zauvijek rastaju od svoje učiteljice te svojih prijateljica i prijatelja', rekla je.

Roditelji bi, kaže, trebali protumačiti djeci da to nije tako jer će njihova učiteljica i većina djece ostati živjeti u istom gradu, pa će se s njima moći vidjeti i družiti.

Ili ako dijete odlazi s roditeljima u neko drugo mjesto, sa svojim prijateljima moći će se dopisivati, čuti telefonom ili komunicirati preko interneta, pa zato neće trajno i zauvijek izgubiti svoje prijatelje, objašnjava Krizmanić.

Svaki rastanak drugačiji je od ostalih, a naša mogućnost prilagodbe na njih ovisi i o dobi te o tome u kojoj smo ih mjeri mogli očekivati i predvidjeti, pa se tada na njih i pripremiti.

'Vjerujem da mnogi roditelji unaprijed pripremaju svoju djecu na rastanak s vrtićom, osnovnom školom, prijateljima koji odlaze, pa čak i djedovima i bakama koji često odlaze iz ovog života. Mislim da bi svu djecu trebalo od malih nogu, blago i polako, pripremati na različite rastanke kako bi shvatila da većina onog čime se bave i onih s kojima u danom trenutku žive neće uz njih biti cijeli njihov život jer se sve mijenja. I priroda u jesen 'odlazi na spavanje', pa će se ponovno probuditi u proljeće. I kućni ljubimci, ako ih dijete ima, ne žive toliko dugo da bi ono moglo uz njih postati odrasla osoba, pa se tako na primjerima iz prirode i odnosa u kojima sudjeluje može djetetu polako približiti pojam rastanka', kaže dr. Krizmanić.

Možemo li se pripremiti za rastanak

Koliko se možemo pripremiti za neki rastanak, ovisi o tome tko taj rastanak pokreće, tko odlazi, a tko ostaje napušten.

'Možda se rastajemo silom prilika jer odlazimo živjeti u drugi grad, pa možemo dogovarati buduće susrete i načine odražavanja veze koju smo imali do tog trenutka. Težina rastanka ovisi i o tome jesmo li predvidjeli da ćemo se od nekog ili nečeg rastati, pa ako vidimo da je rastanak neminovan, tada se na njega i pripremamo. Zamišljamo da nam taj odnos možda više i ne znači toliko kao prije ili zamišljamo kako ćemo ga pokušati nastaviti i tako se na različite načine pripremamo za konačan rastanak ili na neki drugi oblik održavanja prijateljstva ili veze', rekla je psihologinja.

Kad su u pitanju rastanci, Krizmanić smatra kako su u načelu najteži oni koje nismo mogli predvidjeti te oni koje nikako nismo željeli, a nismo ih mogli spriječiti, poput smrti bliske osobe ili odlaska nekog do koga nam je bilo jako stalo, ali nas je ta osoba odlučila napustiti.

Što kad se dogodi otkaz ili razvod

Mnogi se danas, nažalost, moraju suočiti s gubitkom radnog mjesta, odnosno otkazom, što je za većinu osoba događaj ravan katastrofi.

'S obzirom na vremena i zemlju u kojoj živimo, svatko tko radi mora biti svjestan da to mjesto može i izgubiti. Nekada, u doba 'mraka', nije bilo moguće ljude samo tako otpustiti, ali danas jest. Spoznaja da je to moguće već je neka vrsta pripreme na takvu situaciju. A ako se to dogodi, ne preostaje drugo nego tražiti novo radno mjesto i preuzeti bilo kakav posao, a ne čekati da se stvori baš 'ono pravo radno mjesto'', kaže dr. Krizmanić.

Ništa manje bolno nije ni kad se dogodi razvod.

'Ne postoje recepti za takve situacije, naročito ako smo osoba koju partner napušta. Svatko se mora vlastitim načinima prilagoditi na novonastalu situaciju, ako ništa drugo tješeći samog ili samu sebe činjenicom da taj odnos više nije mogao opstati, jer da jest, ne bi se rastali. Ono što bi bračni partneri trebali učiniti jest rastati se 'kao ljudi', a ne kao 'posvađane zvijeri'', objasnila je Krizmanić.

Prijateljski razvod, dodaje, moguć je ako nitko ne pruža otpor, ako pristaje na razvod i ako svog partnera ne ogovara ne samo po cijelom gradu, već ako ikako u tome uspijeva - po cijeloj državi.

'Partneri bi trebali poštovati naklonost, da ne kažem ljubav, koju su nekad osjećali jedno za drugo, pa se prijateljski razići. Naročito to vrijedi za brakove u kojima postoje i djeca', smatra psihologinja.

Strah od samoće

Mnogi, naročito žene, objašnjava Krizmanić, ostaju u lošem braku jer se boje samoće i strepe da više neće moći naći partnera.

Mnogi muškarci ostaju u lošem braku kako bi netko, a najbolje je da to bude njihova supruga, vodio brigu o svim njihovim potrebama. Nema, međutim, sumnje da svatko tko ostaje u lošem braku ima i neke svoje razloge za takvo ponašanje. Mnoge osobe (oba spola), unatoč svemu lošem što postoji u odnosu koji se raspada, gaje nadu da će se ipak jednog dana sve poboljšati i postati onakvo kakvo je bilo nekada. Procesi na kojima se temelji ta uzaludna nada slični su onima koji postoje kod neizlječivo bolesnih osoba, koje se također nadaju da će se sve ipak dobro završiti, zaključuje Krizmanić.