Što ste slušali kao tinejdžerica?
To se tada nekako dosta brzo mijenjalo… Kad sam počela slušati glazbu, to su bili prvo Doorsi i neki ozbiljni bendovi, da bi kasnije krenulo s Adamom Antom, Bananaramom, Gang of Four, Blondie... glazbenici iz osamdesetih - i zato mi je bilo super vratiti se u to vrijeme na setu serije 'Crno-bijeli svijet' i prisjetiti se tih bendova. Bila sam zaluđena i filmom 'Briljantin' s Johnom Travoltom i Olivijom Newton-John, na to smo stalno plesali. Dakle, bilo je tih ozbiljnih bendova, 'zabavljačkih' izvođača, pa do ovih raznih pojava u 80-ima...

Kako ste izgledali kao tinejdžerica?
Bilo je fora, jer su to bile godine kad su boje bile na cijeni, pa smo jedno vrijeme stalno hodali u kariranim košuljama, traper prslucima, jeansu...  Kasnije smo krenuli eksperimentirati s bojama, šarenim hlačama, voljela sam i romantično izgledati, a od šminke su to bila različita sjenila. Naši su se muški školski kolege u srednjoj školi već šminkali, lakirali nokte u crno, pod utjecajem bendova poput Bauhausa, The Curea... Nekad pomislim - što bi bilo da se danas netko tako odijeva? U mojoj školi imali smo odličan odnos s profesorima, imali smo kreativnu slobodu pa smo slobodno mogli izražavati svoju osobnost kroz izgled. Čini se sve to pomalo nestvarnim! Za mene je zastrašujuće da se nekoga komentira zbog stila. Moda bi nas trebala veseliti, činiti nas kreativnima. U moje vrijeme nije se patilo na markice ili brendove, to je čak bila tad sramota, ravno tome da netko sluša 'narodnjake'. Veća je bila fora kad bi ti mama npr. sašila neki ludi komad odjeće kakav nitko drugi nema. Novac nije bio toliko važan, jer su se više cijenili stil i individualnosti. Koncept tog nekakvog gomilanja i materijalizma bio nam je
stran.

Što vas je tada zanimalo?
Bila sam stalno angažirana na bezbroj aktivnosti. Išla sam u glazbenu školu i na ples, a ja i moja prijateljica Barbara Rocco, s kojom sam sjedila u klupi, bile smo lude za kazalištem. Sve smo to pratile. Oduvijek sam željela biti glumica, a ona je željela biti redateljica. Imale smo svoje neke interese pa nije ostajalo puno vremena za partijanje. Malo sam podivljala na Akademiji, ako se to može tako reći. Od svoje 17. godine jako puno radim, jer sam Akademiju upisala odmah nakon trećeg razreda srednje škole, a to znači da sam od tada stalno u pogonu: predstave, probe, snimanja…  Kad ste u takvoj 'mašini', nema opasnosti da postanete party animal.

332937,332806,332793,333051Kakvi su vam se dečki tada sviđali?
Sviđali su mi se mistični i pametni dečki, ali nisam baš imala dečke u školi, više su to bile simpatije. Osim toga, u mojoj školi je bilo jako malo dečki. Naravno, prijateljice su mi bile jako važne. Znale smo npr. slijediti nekog dečka koji nam se sviđao... Ali nikad mi nije bio bitan izgled ili stil odjevanja.

Savjet koji biste dali sami sebi da se vratite u to vrijeme?
Pa davati takav tip savjeta uvijek zvuči pomalo pretenciozno, ali neki od njih, već sad malo i izlizani, poput 'Slijedi svoje snove', zapravo su istiniti. Jer treba ići za onim što vam se sviđa i što volite. Teško je npr. ići na posao koji ne volite.

Jeste li imali iskustava s bullyingom i što biste poručili onima koji imaju problema s time?
To je jedna jako ozbiljna stvar koje se užasavam. Na svu sreću, ja nisam imala takvih iskustava, jer sam bila uvijek nekako omiljena. Danas se pak bojim da smo možda nekoga povrijedili nehotice u nekoj zezanciji. To mi se ne sviđa, jer se volim brinuti za druge ljude. Tom problemu se treba ozbiljno posvetiti. Svi smo osjetili poniženje i neku tešku situaciju. Tad je najteže biti sam. Morate to reći nekome, najgore je šutjeti! Naravno, apsolutno sam protiv ikakvog oblika fizičkog nasilja - tu se treba boriti svojom inteligencijom. U svakom slučaju, takve situacije ne treba ignorirati i svakako treba potražiti pomoć.