Ima onih koji smatraju da je rasprava o zlostavljanju žena u 21. stoljeću pomalo deplasirana. No, brojna svjetska i domaća izvješća koja još uvijek donose poražavajućepodatke, demantiraju ih. Čini se, zapravo, kako postoji potreba da se baš u ovom suvremenom dobu treba glasnije nego ikada progovoriti o toj tematici. Ovih su dana u

Zagrebu upravo to i činile Cheryl Thomas, direktorica Programa za žene u organizaciji Advocates for human Rights, te Rosalyn Park, direktorica za istraživanja u istoj organizaciji.

'Diljem svijeta mnogi ljudi još uvijek nisu svjesni prava žena na život bez nasilja. Nažalost, u nekim zemljama jošuvijek se smatra da, ako se žena ponaša na određeni način,  zaslužuje zlostavljanje. Takvo shvaćanje je strašno. Posjetile smo mnoge zemlje i u svima njima postoji problem zlostavljanja žena. U nekima ja taj problem manji, a u nekima veći. Ovisi ponajviše o tomu kako se država postavlja prema toj problematici i kako je rješava', kaže Cheryl Thomas.

Važnost zakonske regulative
Iako je uvriježeno mišljenje da je situacija znatno gora u nerazvijenim zemljama, Rosalyn Park kaže da to nužno i ne mora biti tako: 'Zlostavljanje žena ne poznaje nikakve granice, pa tako ni one državne. Sve mi znamo barem jednu ženu koja je bila žrtva nasilja, a riječ je o ženama različite dobi i različitih društvenih statusa. Kada govorimo o razlikama između razvijenih i nerazvijenih zemalja, onda se te razlike ponajviše očituju u zakonskoj regulativi, ali i u radu institucija koje su zadužene za provođenje tih zakona. Kada žena doživi zlostavljanje, ona se u razvijenim zemljama ima komu obratiti jer postoje institucije kojima je glavna zadaća štititi takve žene i koji zlostavljača

udaljuju od žene. Nadalje, takve institucije o ženama brinu i u materijalnom smislu, odnosno djeluju tako da zlostavljača prisile da plaća alimentaciju i druga eventualna davanja. No, u zemljama u razvoju ne postoji tako dobra institucionalna podrška zlostavljanim ženama, a najčešće ne postoje ni zadovoljavajući zakonodavni okviri. Čak i ako postoje takvi zakoni, oni se najčešće ne provode dovoljno dobro jer za to očito nema volje.'

Gledajući zakonsku regulativu, Hrvatsku slobodno možemo uvrstiti u razvijene zemlje. No, kada je riječ o provođenju zakona u praksi, situacija postaje drugačija. 'Hrvatska nije specifična po tome što se zakoni ne provode onako kako bi trebali. S tim se problemom bori još mnogo drugih zemalja. Mi smo dali mnogo preporuka zemljama u smislu kako da poboljšaju zakone, ali i kako da poboljšaju njihovu primjenu. Za takvu problematiku posebno treba senzibilizirati i educirati one koji sudjeluju u procesu zaštite zlostavljane žene, a to su tužitelji, suci, policija… Dakle, oni koji te zakone provode, odnosno trebali bi ih provoditi. Edukacija je važna kako bi svi nadležni za tu problematiku razumjeli prirodu nasilja te kako bi shvatili da se u krugu obitelji nasilje koristi za održavanje pozicije moći i kontrole. Primijetili smo da u ovome dijelu regije postoji snažna tendencija zadržavanja obiteljskog nasilja izvan kategorije kaznenih djela. Tužitelji često neće obiteljskog zlostavljača doživljavati kao nekoga tko, primjerice, napadne stranca na ulici. Ali napadač je napadač i takvu percepciju zapravo treba mijenjati. Takve oblike zlostavljanja treba staviti u kriminalne okvire i onda te zakone treba primjenjivati', naglašava Cheryl Thomas.

Jača senzibilizacija društva
Kako bi se situacija u određenoj zemlji promijenila, ističu obje žene, nužno je poduzeti odgovarajuće korake. Prvi se svakako odnosi na donošenje kvalitetnih zakona, ali i stvaranja atmosfere u kojima se ti zakoni mogu nesmetano provoditi. 'Važno je i obrazovanje kako bi sve nadležni znali provoditi te zakone u praksi. Iznimno je važan i nadzor jer se bez toga ne mogu primijetiti slabosti i nedostaci sustava. Važno je osigurati i financije kako bi se zakoni mogli provoditi, ali i kako bi se moglo osigurati mjesto zlostavljanim ženama u sigurnim kućama. To su, dakle, te ključne komponente koje poboljšavaju situaciju u određenoj zemlji', napominje Rosalyn Park.

Cheryl Thomas ističe kako je važno raditi na mijenjaju društvene svijesti u pogledu problema obiteljskog nasilja, odnosno zlostavljanja žena: 'Kada je donijela zakone, i to kao prva zemlja u regiji, Hrvatska je pridonijela buđenju svijesti jer je tako pokazala cjelokupnoj javnosti da je uvidjela problem te da je spremna raditi na njemu. To je na neki način poruka cijelome društvu da nije u redu tući ili na bilo koji drugi način zlostavljati žene, uključujući i u privatnosti doma. Društvo se, naravno, može senzibilizirati i uz pomoć javnih kampanja, plasiranja tema putem medija, obrazovnih kampanja itd. Dakle, puno je načina da se djeluje na senzibiliziranje društva, a dobro je katkada uključiti i javne osobe, i to muškarce, u takve kampanje. To se u nekim zemljama pokazalo kao vrlo uspješna metoda. Usto, najsnažnije poruke se šalju tako da se zlostavljači kažnjavaju. To je ipak najjasnija poruka države. To je kao da kažu cijelome društvu – takvo ponašanje nećemo tolerirati.'

Još gora situacija u selima
Nedavno istraživanje koje je u Hrvatskoj provelo Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja pokazalo je da je položaj žena u ruralnim sredinama posebno težak. Slična je situacija i u drugima zemljama, ali fokus različitih nevladinih organizacija i dalje je na gradovima. 'Gotova svuda u svijetu zaista se više pozornosti posvećuje ženama u gradu, a žene na selu ostaju izostavljene. Hrvatska nije posebna po tom pitanju. Tako je čak i u SAD-u. To je svakako nešto što treba mijenjati. Svjesni smo da je ženama na selu puno teže tražiti zaštitu, teže im je otići u sigurne kuće, a vrlo često su i ekonomski ovisne o svojim muževima. U takvim okolnostima ženama na selu nije lako. Mislim da je prepoznavanje tog problema i u ruralnim područjima ipak korak naprijed. Dakle, situacija se počela kretati u smjeru promjene i to je dobar znak. Sada će se nadležne institucije više fokusirati na te ruralne dijelove, a dobro je i da mediji skreću pozornost na taj dio populacije', napominje Cheryl Thomas.

Iako cjelokupno društvo treba raditi na problemu obiteljskog nasilja, odluka o konkretnom djelovanju ipak je na samoj ženi koja trpi bilo koji oblik nasilja. Obitelj i prijatelji skloni su takvim ženama ukazivati na potrebu da napuste zlostavljača, pojašnjava Rosalyn Park, ali pritisci takve vrste ne donose dobre rezultate: 'Žene treba pustiti da same donesu odluku kada će potražiti pomoć. Na to ih ne treba nagovarati jer žena sama mora shvatiti i prepoznati situaciju u kojoj se nalazi, a potom donijeti odluku o odlasku od nasilnog partnera. Vrlo često žene dolaze i vraćaju se i zato je zaista važno da odluka bude samo njezina. Nakon što odu, žene u Hrvatskoj mogu potražiti pomoć u sigurnim kućama, a tamo će im pomoći i s pravnim stvarima kao i svim drugim potrebnim aktivnostima. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji dovoljan broj sigurnih kuća. Čini mi se da ih ima 18, i to na 4,5 milijuna stanovnika. Standard UN-a je jedna sigurna kuća na 15.000 stanovnika. Dakle, na tome treba raditi.'