Proslavio se filmom 'Konjanik', zablistao u TV showu 'Zvijezde pjevaju', u matičnoj kući HNK u Zagrebu, gdje je član ansambla drame, sprema predstavu za predstavom i, paralelno s tim, duet s Arsenom Dedićem, usput piše ljubavnu poeziju i u svojoj kuhinji pripravlja mediteranske delicije, a pored svega toga sinoć se u zagrebačkom MSU-u ljubiteljima vrhunske kapljice predstavio u novom promotivnom filmu za Badelova vina
Na prvi dojam, Nikša Kušelj podsjeća na Benicija Del Tora, zbog ponešto sličnosti i južnjačke krvi kojom prenose emocije. Zagledate li se malo bolje, ima nešto i od Johnnyja Deppa, nježnije lice i osebujnost. Ali, na kraju, 39-godišnji Cavtaćanin opet je svoj i autentičan, s neodoljivom crtom skromnosti za jednoga, zapravo, multitalentiranog umjetnika.
'To je ono što bismo mogli nazvati 'plan B', čime se glumci bave, a on ide uz naš posao. Konkretno, posljednje što sam takvo snimio je filmić za Badelova vina Korlat koja su mi jako draga, probao sam ih, pa mi ih stvarno nije bilo teško reklamirati. Prije toga, radili smo reklamu za njihov Pelinkovac, bilo je uspješno, pa smo nastavili suradnju. Uostalom, zemlja smo poznata po vinima. Kod nas, na jugu Hrvatske, sasvim je normalno da se pravi vino za kućne potrebe', rekao je Nikša o svom novom reklamnom spotu, dodajući kako je s dobrom kapljicom u zadnje vrijeme logično sljubio – kuhinju. Novootkriveni gastrotalent specijalist je za hobotnicu, ribu i mediteransku kuhinju općenito, o čemu mogu posvjedočiti kolege i prijatelji koji kod njega uživaju u večerama. Kao južnjak u Zagrebu snašao se poput 'Englishmana u New Yorku', šali se Nikša.
'Sad je to već nešto sasvim normalno. U početku, kad sam još studirao na Akademiji dramske umjetnosti, bilo je malo nostalgije, ali prošlo je već 15 godina, pa nema problema, s tim da je četiri ljetna mjeseca mora, sunca i vaterpolske 'divlje lige' dovoljan zalog da se ostatak godine provede na kontinentu', govori sugrađanin vaterpolskih reprezentativaca Miha Boškovića, Paula Obradovića i Sandra Sukna, imena koja njegov Cavtat čine vaterpolskim gradom, na jugu Hrvatske, gdje je to sport broj jedan.
'Volim tu različitost. Redovito se čujem sa svojima i otputujem onamo kad mogu. U ovo posebno, blagdansko doba, zadnji put pred Božić sam išao doma na četvrtoj godini Akademije. Ukrcao sam se na neki poštarski avion i kad smo došli na nekoliko tisuća metara visine, sve su čestitke koje smo vozili počele svirati. Uvijek ću se sjećati te zvučne kulise koja nas je pratila do slijetanja u Čilipima', sa smiješkom se prisjeća Nikša Kušelj.
Iako je u prvom redu kazališni glumac, rad na daskama koje život znače u njegovom matičnom HNK-u, pa čak i filmsku slavu nadmašila je pozornost koju mu je donio show 'Zvijezde pjevaju' prije dvije godine.
'Televizija ima svoje prednosti i nedostatke, ali nema u tome ništa loše, dapače. Svi glumci koje volim imaju na neki način kontakt s pjevanjem. Od Deana Martina do Roberta Downeyja Jr.-a, Johnnyja Deppa i svih ostalih koji su mi na neki način interesantni. Tako sam i ja došao u sličnu situaciju jer ovo što trenutno radim više je kantautorska priča. Upravo sam završio svoj prvi kantautorski album gdje su pjesme koje su baš moje, koje se tiču mene, kazališta, moja su osobna karta. Nisam u situaciji da radim filmiće, pa sam se izrazio kroz stihove. Tu je 12 pjesama i muzičari poput Ante Mažurana, Arsena Ereša, Zlatana Došlića, Dade Marinovića, Krešimira Klemenčića i Duška Mandića. Za kraj smo ostavili jedan zanimljiv duet s Arsenom Dedićem koji smo, na moje veliko zadovoljstvo, snimili prije nekoliko dana. Tema pjesme je kako se osjeća glumac nakon predstave.'
Svi koji ga bolje znaju reći će vam da je na osobna pitanja o ljubavi potpuno 'zakopčan', no kao umjetnik od glave do pete za taj je dio svojih emocija našao ventil.
'Na proljeće ću, nadam se, izdati svoju zbirku od dvadesetak pjesama, pod nazivom '7,1 po Richteru'. Neke su još u nastanku', najavio je naš glumac još jedan način na koji izražava svoju kreativnost. Za to nalazi vremena tek nakon osnovnog posla.
'Upravo idem na predstavu 'Građanin plemić' koja je suvremena iako se radi o Molliereu jer ima direktne aluzije na neke današnje situacije i ljude, ali opet dovoljno u službi umjetnosti i kazališta da to bude duhovito. Draga mi je i 'I konje ubijaju, zar ne?', jer daje ljudima novu nadu i snagu da se suoče sa stvarnošću. Od ozbiljnih, volim 'Bjesove' Fjodora Mihajloviča Dostojevskog…', izrekao je u dahu i odjurio u zagrebačku noć. Umjetnički spiritus movens ne miruje, izgleda, ni kad drugi spavaju.