U vrijeme dok je bio ministar vanjskih poslova u bugarskoj vladi Simeona Saksoburgotskog, Solomon Passy bi dolazio na posao u starom Trabanatu i uredno ga parkirao ispred Ministarstva. 'Neka se naši građani i strani diplomati prisjete kako se živjelo u komunizmu', govorio bi ministar Passy.

I Trabant zahvatila retromanija

Ulicama Sofije i danas se kotrlja poneki stari Trabant, Moskvić, Lada i Wartburg, ravnopravno s gizdavim Cayenom, Ferrarijem, Mercedesom i Porcheom, a nedjeljom još tu i tamo središtem grada protutnji romski 'Ford Mustang', zaprežna kola s jednom konjskom snagom. Nekadašnje perjanice komunističkog standarda uglavnom počivaju u miru zapuštenih dvorišta ili trunu na napuštenim parkiralištima prigradskih naselja, ali posljednjih godina na sajmovima oldtimera sve su popularniji Zaporožeci i Čajke, pa bugarski luksuzni magazin Vagabond u jednom od svojih posljednjih brojeva podsjeća na vremena Todora Živkova kada se na uplaćeni auto čekalo i deset godina, a na otvorenoj cesti, ako je bez rupa, garilo i 80 na sat. Na cestama su plovile još Varšave i Poljski Fiati, Yugo je bio ponos autoindustrije raspadnute Jugoslavije, u Češkoj su carevale Škode, a u Bugarskoj domaći ljubimci poput Bulgarrenaulta, istočne verzije francuskog Renaulta i Bulgaralpinea, luksuzne socijalističke inačice Porchea, koja je krajem šezdesetih čak sudjelovala na utrkama Monte Carla.

Bila su to vremena kada se iza Željezne zavjese automobil kupovao jednom u životu, trajao desetljećima, popravljao u kućnoj radinosti, prao na obali rijeke i tetošio kao član familije. Možda baš zato što su bili toliko teško dostupni, danas ih se vozači stariji od pola stoljeća, u zemljama bivšeg Istoka, sjećaju s dozom nostalgije, a na paradama retro automobila sve su popularnije uglancane Volge i dotjerani Trabanti.

Među svim markama, tipovima i modelima automobila socijalističke proizvodnje, Trabant uživa gotovo kultni status. Tijekom trideset godina proizvodnje, istočnonjemačka tvornica automobila u Zwickau isporučila je više od tri milijuna primjeraka u sve zemlje Istočnog bloka. Prosječni vijek trajanja dvocilindarskog ljubimca radničke klase bio je 28 godina, a zadnji model iz 1989. imao je 26 konjskih snaga, ubrzanje od 21 sekunde do 100 km/h i maksimalnu brzinu do 112 km/h. Kad ne bi bio u voznom stanju, bio je čak eko-podnošljiv. Karoserija mu se proizvodila od recikliranog materijala, biorazgradivog, čak i jestivog, navodi bugarski Vagabond, pa su stari Trabiji navodno završavali i kao – hrana za prasce.

Zaporožec je bio skromnija, ali jeftinija varijanta. Od 1960. proizvodila ga je ukrajinska tvornica ZAZ, bio je pogodan za loše ceste, a mogao se čak prilagoditi potrebama invalida. Rađen po uzoru na Fiat 600, imao je motor sa zračnim hlađenjem, 23 konjske snage, 4 brzine i maksimalnu brzinu do 80 km/h. Prvi model je proizveden u nešto više od 300.000 primjeraka, a valjda zbog kvalitete ili dugog čekanja nakon uplate od 4 do 7 godina (zbog čekanja na isporuku rabljeni su auti bili skuplji od novih), u šali su ga nazivali ‘osvetom Hruščova’. Uz Trabant i Zaporožec, Wartburg se najčešće viđao na cestama zemalja istočne Europe, novije verzije sovjetskih Moskvića dosezale su nevjerojatnu brzinu od 140 km, dok je Lada, taj simbol sovjetskog gospodarskog čuda, jurila svim kontinentima.

Yugo - auto kojeg obožavate mrziti

Čajka i Volga su bili sinonimi prestiža, statusni simboli dostupni samo političkoj vrhušci i VIP drugovima. Crna Volga u Bugarskoj nikada nije došla na tržište – piše Vagabond - jer je bila rezervirana samo za visokopozicionirane članove komunističke partije. Ni superluksuzna Čajka s blještavilom kroma nije bila dostupna običnim smrtnicima. Ta imitacija Packard Patriciana i Mercuryja, od koje je model M14 iz 1977. imao 220 ks i razvijao brzinu do 175 km/h, u Bugarskoj je također bila dostupna samo podobnoj eliti i Službi nacionalne sigurnosti, koja ih je u svom voznom parku imala 60 komada.

A iste, 1980. godine, kada je umro Tito, kragujevačka Zastava je pokrenula serijsku proizvodnju Zastave Korala ili, jednostavnije, Yuga. Baziran na mehanici Fiata 127, Yugo je bio glavni jugo-prodor u svijet, a kada ga je američki auto-trgovac Malcolm Bricklin plasirao na tržište SAD-a, optimizmu nikad kraja. U svojoj knjizi 'Yugo' autor James Vujić, inače profesor europske povijesti na sveučilištu Bridgewater, kaže da je autić trebao popuniti rupu između skupih i jeftinih automobila, u što se Yugo svojom cijenom savršeno uklopio. Od blizu 795.000 primjeraka proizvedenih do 2008, 141.500 je prodano u SAD, a godine 1991. preko Atlantika je tržen tek 3.981 komad. Dok je domaćim kupcima prodavana siromašna verzija, Amerikanci su dobivali luksuznu izvedbu, ali na tako izbirljivom tržištu čak je i ekstra-yugo proglašavan 'najgorim u povijesti' i nazivan 'autom koji obožavate mrziti'.

Trebao je to biti prvi studentski auto, drugi ili treći u obitelji, prodavači automobila nudili su ga čak kao bonus kod kupnje Cadillaca, ali se proizvod sa zastarjelim motorom iz šezdesetih godina i dizajnom iz sedamdesetih – poput Trabanta u Europi - uskoro pretvorio u predmet beskonačnih šala. Kao simbol malog, sporog, smiješnog auta pojavio se u tv-seriji 'Moonlighting' i u dvanaest američkih filmova, pa oni koji su gledali 'Umri muški 3' sigurno pamte Brucea Willisa kako juri u 'jugiću' za konvojem s ukradenim zlatom Federalnih rezervi, dok Paul Shanklin parodira Elvisov 'In a Gheto', pjevajući 'In a Yugo'.

A tih godina, u noći pada Berlinskog zida, tisuće Istočnih Nijemaca u svojim je zadihanim Trabijima pohrlilo preko granice ususret moćnim Mercedesima obećanog Zapada. Odbacujući mračnu prošlost, prvo su odbacili Trabi, taj simbol jalove planske ekonomije i bijedne socijalističke stvarnosti, pa je nekadašnji 'nacionalni ponos' na naslovnoj stranici tjednog dodatka jednog njemačkog dnevnika završio u kontejneru za smeće, zajedno s kuhinjskim otpadom i prljavim pelenama.

Koju godinu kasnije Nijemci su ga izvukli iz smeća, ofarbali najluđim šarama, okitili spojlerima i tunirali motor, pa ga ponovno vratili na cestu. U čast 20-godišnjice ujedinjenja Njemačke, braća Maik i Ronny Urland svog su 'nabrijanog' ljubimca natjerali na 235 km/h, doduše, pomoću Hondinog motora sa 270 KS, a jedna berlinska turistička agencija Trabije iznajmljuje turistima za dnevni razgled grada. No u navali 'ostalgije', kako nazivaju žal za starom Istočnom Njemačkom, svi ipak znaju da je Mercedes kralj, a Trabi simpatična dvorska luda.