Zastori iz prošlog stoljeća, heklane prekrivke na naslonjačima, dublji nego širi TV… Da, stanovi naših roditelja, baka i djedova ili starih prijatelja mogu izgledati tako. Možda se u tom prostoru nećemo osjećati ugodno, možda će nam u njega biti neugodno dovesti i partnera, druge prijatelje, ali uglavnom ćemo prešućivati kako se osjećamo. Vrlo vjerojatno, bit će nas sram našega srama, tumače psihoterapeuti specijalizirani za obiteljsku terapiju na portalu Insideout.hr

Povratak u prošlost
Osjećaj stida često se razvije još u djetinjstvu, kad prvi put osjetimo da nismo savršeni. Taj osjećaj mogu izazvati mali, naoko nevažni događaji. Na primjer, šala na naš račun izrečena za vrijeme igre, poput „sva sreća da imaš hlače od mlađe sestre pa ti nogavice ne smetaju dok voziš bicikl“. S vremenom, taj se osjećaj pojačava.

Kako emocionalni dio našeg mozga ne može pojmiti različita vremena i mjesta događaja, fraza koja nas podsjeća na neko posramljujuće iskustvo vraća nas baš na to mjesto i u to vrijeme. Upravo su djeca najsvjesnija činjenice da su drukčija, da dolaze iz obitelji različitih vrijednosti, različitog socijalno, pa i imovinskog statusa. Ta svijest pak može izazvati stid.

Napad na naš identitet
Osjećati krivnju znači sam sebi reći 'ovo što sam napravila/napravio je krivo'. Kad osjećamo stid, to zvuči daleko ozbiljnije: 'Ja sam kriva/kriv'. Stid je napad na naš identitet. Ako je povezan s osjećajem prema roditeljima i bliskim prijateljima, može izazvati još konfliktnije osjećaje. Preteknemo li svoje roditelje, financijski ili društvenim statusom, tjeskoba može biti još izraženija.

To se ne mora ni pokazati niti prepoznati odmah, ali kad shvatimo o čemu je riječ, može se dogoditi da svoj uspjeh protumačimo kao napad na način života ili vrijednosni sustav svojih roditelja i prijatelja. Pomisao 'ne bih se trebala/trebao tako osjećati, a ipak se osjećam' gura nas sve dublje.

Zaslužujemo li to što imamo?
Neovisno o razlozima neugode i stida koje osjećamo, potaknut će se naš obrambeni mehanizam koji nas tjera da zaobilazimo istinu ili lažemo, kao i da izbjegavamo obitelj ili prijatelje. Sve kako bismo zaštitili sebe i svoj identitet. Naravno, to ne znači da će nemir i tjeskoba nestati. Unutarnji glas, koji će nas pitati zaslužujemo li to što imamo, može se aktivirati u svakom trenutku.

Načini na koje si možemo pomoći
Kad sami sebi priznamo problem i spremni smo suočiti se s njim, trebat će neko vrijeme da se osjećaj stida umanji, a onda i nestane. Kako imamo suosjećanja i razumijevanja za druge, tako ga moramo imati i za sebe. Kako opraštamo drugima, možemo opraštati i sebi. U pomoć možemo pozvati i prijatelje koji će nam pomoći, slušajući i svjedočeći u našu korist, pravničkim rječnikom rečeno.

Osjećaj stida treba postaviti u kontekst: izvanbračnoj ili djeci rastavljenih roditelja, na primjer, bilo je mnogo teže prije 20 ili 30 godina nego danas. Kad imamo perspektivu, možda otkrijemo da je javno mišljenje o nečemu drukčije i blaže nego naše.

Osjećaje, pa tako i srama, treba pokušati kontrolirati. Najbolje je početi pitanjima koga se ili čega sramimo. Ako je riječ o osobi, što bi ona mogla učiniti, reći ili misliti, a da se mi toga trebamo bojati? Kakvog to utjecaja, uostalom, može imati na nas? Odgovori na takva i slična pitanja omogućit će nam da razdvojimo sebe od svog osjećaja bespomoćnosti, čestog u osoba koje se zbog nečega srame. Ujedno, pomoći će nam da prihvatimo svoje emocije, čak i negativne.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.