Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr. dvojka dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.

Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.

Roditelji bi se trebali suzdržati od kritiziranja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti ogroman pritisak. Stoga je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvaćanja, poštovanja…

Također, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0 koji osim što frustrira dijete narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja prouzrokovanih strahom. Zato bi roditelji morali paziti i ne stvarati pritisak djetetu ili ga stalno okrivljavati zbog tog neuspjeha.

Iako su ocjene bitne za daljnje školovanje, roditelji trebaju biti svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, već da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja

Psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba dala je nekoliko vrlo korisnih savjeta za djecu, ali i njihove roditelje.

'Prva greška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što uistinu ne mora biti tako. Sljedeća je greška naša tjeskoba ili nezadovoljstvo time, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresirano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobiva loše ocjene. Praksa je pokazala - što se sami bolje nosimo s 'neuspjehom' našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom. Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije', objašnjava prof. psih. Sanja Jusufbegović.

Loše ocjene ne mogu se izbjeći, dodaje ona, uz savjet da baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena uistinu mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.

Roditelji moraju dati podršku djetetu

'Posebnu pozornost treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobiva negativne ocjene iz nekog ispita, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada se roditelji ne bi trebali ustručavati savjetovati s predmetnim učiteljem', savjetuje ona.

Dakako, ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.   

'Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona pogrešku tražiti u sebi, stoga ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za daljnja postignuća. Onu pak djecu koja se prema izvršavanju svojih obaveza odnose nemarno te su sklona tražiti izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost', rekla je.

Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji trebaju biti podrška, a neprekidno učenje s djetetom, smatra Jusufbegović, u konačnici nije dobar model njegova napretka.

'To je pitanje koje nadilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh razreda, škole u cjelini. Djecu je važno poticati da sve zadatke koje mogu učine sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprekidno učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetova napretka, iako se to roditeljima možda tako trenutačno čini', smatra Jusufbegović.