Prošlo je osam godina otkako je stolnotenisačica Sandra Paović teško stradala u prometnoj nesreći nedaleko od Pariza. Liječnici su strahovali da više nikada neće moći pomaknuti noge, a ona danas hoda, uživa u bračnom životu, a nastavila je i graditi uspješnu karijeru. Vrhunska sportašica koja je ispisala povijesne trenutke našeg stolnog tenisa, za tportal je ispričala kako je nastala inspirativna i topla priča o njoj, sve o svom braku, ljubavi i planovima.

Kako ste reagirali kad ste doznali da će se pisati knjiga o vama?

Željko Žutelija i ja upoznali smo se na konferenciji na kojoj sam držala predavanje na temu 'Motivacije' i kliknuli. To je bilo prije Rija i Željku je palo na pamet da ako sam voljna, razmislim o biografiji. Nakon Rija ideju smo sproveli u djelo i ne mogu zamisliti nikog boljeg od Željka tko bi to s toliko srca i kvalitete napisao.

Jeste li i sami sudjelovali pri njezinu stvaranju?

Željko i ja smo se na tjednoj bazi nalazili i provodili sate i sate u razgovoru, a onda skraćivali, popravljali. Oboje smo skloni perfekcionizmu, tako da je za izlazak knjige trebala skoro godina dana, ali smo prezadovoljni. Izdavač je Školska knjiga, a svi ostali suradnici također su obavili fantastičan posao i ja im se zahvaljujem.

Što ćemo sve doznati o vama iz knjige, a da se još ne zna?

Knjiga je emotivna, iskrena, otvorena. Bilo je jako, jako teško se potpuno otvoriti i da Željko nije tako kvalitetna osoba, nikada ne bih mogla tako otvoreno pričati o svom životu od samih početaka do sada. Knjiga je puna zanimljivih fotografija, puno se bavi mojim odnosima u reprezentaciji dok sam bila zdrava, mojim prekidom s bivšim dečkom Marcom kojeg i danas smatram prekrasnom osobom, mojim odnosom s roditeljima koji je blizak ali buran, mojim životom otkad sam upoznala Daniela i znala da želim s njim ostati zauvijek, mojim razmišljanjima, nesrećom i svime što je bilo potrebno da stanem na noge i zaigram, mojim razočaranjima nekim ljudima koji me okružuju, ali i velikom ljubavi i zahvalnosti prema drugima koji su dio mojeg života. Knjiga je sportska, ali isto tako i intimna.

I samoj vam je hobi skupljanje i čitanje knjiga, a imate i literarnog dara.

Obožavam knjige, skupljam ih i u skoroj budućnosti imat ću svoju malu knjižnicu. Imam smisla za pisanje, bila sam u školi i sada na fakultetu vrlo dobra u tom segmentu. Ide mi komunikacija, ali brojevi baš i ne.

Predlagali su vam da napišete knjigu o sebi, no to ste odbili. Zašto?

Mislila sam da je bolje da profesionalac s iskustvom preuzme taj posao i eto, čekanje se isplatilo, sudbina me spojila sa Željkom.

Kakvu literaturu volite čitati? Koja je vaša omiljena knjiga svih vremena?

Čitam sve, krimi, političke akcije, horore, zanimljive su mi knjige o staroj Kini i Sovjetskom Savezu. Nemam omiljenu, ali me se strahovito dojmila knjiga 'Sutra je novi dan' koju su mi mama i tata kupili nakon nesreće i to sam prvo pročitala iz bolničkog kreveta. Fascinantna je, mora se pročitati.

Jeste li čitali biografije sportaša i koja vas se dojmila?

Ne znam zašto, kod nas se jako slabo tiskaju i dolaze u prodaju, ali planiram pročitati knjigu o Nadalu makar i na engleskom.

Koji vam se događaj, susret ili gesta, kad je riječ o sportu, najviše urezao u sjećanje?

Sve u vezi moje reprezentacije kada sam bila zdrava urezano mi je u sjećanje, naše pobjede, suze, druženja, čak i svađanja. U para-sportu kada sam slušala himnu na postolju, to je nešto što me čini ponosnom.

Tko je za vas najbolji sportaš u povijesti hrvatskog sporta i zašto?

Za mene je to Janica Kostelić jer je izvanserijska i neponovljiva. Znam kakav je profesionalac bila Tamara Boroš i na tome joj se divim, kao i na rezultatima koje je postigla, ona je jedina Europljanka koje su se Kineskinje bojale, a sve rečeno vrijedi i za Zorana Primorca. Mi stolnotenisači smo veliki borci i radnici.

Kakav je odnos države prema vrhunskom sportu, što je nužno promijeniti da bi talenti imali uvjete raditi i doći do izražaja?

Ulaganje u infrastrukturu, bolji odnos prema trenerima, vrednovanje sportaša, sve to nije dobro. Mi smo sportska nacija, vrlo talentirana, ali se ne ulaže dovoljno u sport.

U kakvoj ste obitelji odrasli? Pamtite li neke avanture iz djetinjstva?

Imala sam sedam, osam godina kada je počeo rat. Imala sam jako teško djetinjstvo. Nije bilo bezbrižno, bilo je traumatično, ali ja sam bila unatoč tome vesela i hiperaktivna curica koja je obožavala stolni tenis i imam sreće što me je tata usmjeravao u sport i što smo preživjeli te dane.

Sjećate li se prve ljubavi u naivnim danima mladosti?

Sjećam se, ima i u knjizi o tome. Imala sam 16 godina i na Europskom juniorskom prvenstvu igrala sam očajno, iako sam bila među favoritima, jer sam se zaljubila u Francuza Juliena. Bilo je vrlo simpatično.

Danas ste u sretnom, stabilnom braku. Što je po vama za to potrebno?

Nemam pojma kako je drugima. Mi se jednostavno volimo, poštujemo, pazimo i čuvamo. Meni je Daniel na prvom mjestu i ja njemu također, nama to dolazi prirodno, ako se ljudi moraju pretjerano truditi, nešto je čudno. Sigurno je teže kada dođu djeca zadržati takav odnos, ali to je normalno.

Smatrate li se idealnom, dobrom suprugom?

Napravila bih sve za Daniela, volim ga i obožavam pa se nadam da jesam, on kaže da sam najbolja. 

Koje osobine krase vašeg muškarca?

Daniel je pametan, uporan, zna što želi i uvijek daje sve od sebe kada se primi nečega, mozak mu uvijek radi, dok se ja znam isključiti. Osjećajan je, ali točno onoliko koliko treba, ne voli kada vičem i jako je sladak kada se malo naljuti na mene.

Kako biste definirali ljubav?

Ja nisam tip koji o tome razmišlja, nisam tipična cura, ali pretpostavljam da je ljubav kada želiš s nekim sve dijeliti i provesti s tom osobom cijeli život.

Što mislite, zašto su ljudi prije uspijevali ostati skupa cijeli život?

Nisam sigurna, bilo je drugačije, jednostavnije. Veliki sam protivnik Facebooka i društvenih mreža, mislim, inicijalno je ideja bila super, ali je veliki broj ljudi postao ovisan, a mladi se ponašaju kao zombiji. Nije dobro, a loše utječe i na veze i brakove.

Tko ili što vas inspirira u životu?

Život sam po sebi je izazov. Meni je uvijek bio izazov pobijediti sebe i probiti granice. Nisam htjela biti prosječna, nije me zadovoljavalo i zato sam si uvijek postavljala visoke ciljeve.

Koji su vam profesionalni i privatni ciljevi u sljedećih nekoliko godina?

Ovih dana smo Daniel i ja na isti dan obranili završni rad na Sveučilištu Libertas i, eto, baš sam ponosna da smo oboje završili fakultet i to s odličnim prosjekom. Htjela bih raditi s mladima, trenirati ih i naučiti što znači biti sportaš i što sport sve nosi. Također želim biti sretna s Danielom i možda malo usporiti tempo jer sam umorna, ali vidjet ćemo što mi život nosi.